Biciklom kroz Kaštela

Ovaj sam 'sastav' napisala prije, mislim, čak tri godine. Ali pošto je i danas jednako aktualan, a ja sam se nedavno učlanila u kaštelansku biciklističku udrugu Pedalin, postavljam ga ovdje da se malo podsjetimo.... i da svi zajedno razmislimo kako da naša lijepa Kaštela napravimo sigurnijima i privlačnijima za bicikliranje ili kako bi Ameri rekli 'more bike friendly" :)  


BICIKLOM KROZ KAŠTELA


Aah, vožnja biciklom. Lagani povjetarac u kosi. Osjećaj slobode dok lagano kliziš po stazi, a miris ljeta, mora i borova ti puni pluća.
- Šta voziš ovuda, #$#%, !!!  ajde gori na cestu!!!’- dobaci mi ljutiti prolaznik i tu je čarolija  prekinuta. 
Tako otprilike izgleda doživljaj vožnje bicikla u Kaštelima. U svih sedam! Doduše, u Sućurcu još nisam bila, ne da mi se riskirat život i zdravlje na potezu od Naselja, preko Getroa, do Sućurca. I zato mi ta ideja ne pada na pamet. Držim se ‘sigurne’ rute, od Gomilice do Gabina, koja, po riječima mojih iskusnijih kolega vozača bicikle, ima baremko  6-7 kilometara. I jos toliko nazad, nakupi se lipi ‘workout’. 
U svome ‘selu’ krenem polako, pazeći na šetače i djecu po Torcu, zagrijavajući se.

 U Kambelovcu već nalijećem na prve ležeće policajce koji me podsjećaju da još uvijek imam bubrege. Jesu li još na prirodom određenom mjestu, to je već drugo pitanje. Srića pa mi ‘bike’ ima amortizere, što se ne može reći za većinu drugih koje susrećem putem. ‘Bidni ljudi’ mislim se i vrtim pedale. Oops! Još jedan ‘ležeći’. Ovi je bija još gori. I odma za njim još jedan. Ajme meni, pa šta je ovo? Odlučim ignorirati te male nedostatke i fokusirati se na lijepe stvari. 
Došla sam do Baletne, tu me čeka betonirani uzlaz do restorana koji mi se sviđa jer mi pruža osjećaj sportskog izazova.
 Uspnemo se ja i moj ‘konjić’, a meni osmijeh pobjede na licu. A onda – kočnica! Samo šta nisam udrila u dite koje se zatrčalo pravo na mene, igrajući se i ne gledajući na ostatak svijeta. Tu stanem, siđem s bicikle, i čekam da mi se povrati normalan otkucaj srca. Strah je zeznuta stvar. Zahvalim se bogu što se dite i moj volan nisu poljubili i nastavljam dalje. Jaako oprezno. Dok ne dođem do one nedavno asfaltirane ceste koja spaja Baletnu i Lukšić. E, tu sam svoj na svome. Ipak, još uvijek ne žurim, nego samo uživam lagano. Znam da će za sekundicu doći i onaj zavoj koji mi je uvik gušt, a kao što sam primjetila i mnogim drugim biciklistima. Naravno, jedino ako baš u taj tren ne uleti neki tinejdžer sa BMW-om ili dostavni kamionet koji ide ko zna di, a zauzme cilu cestu.  A to je često.  

Nakon ovog dijela slijedi laganica po cesti ispod Suda, gdje se počinju pojavljivati i povremeni joggeri. Drago mi ih je vidit, nekako mi stvaraju osjećaju kao da se nalazim u nekakvom europskom ili američkom gradu, gdje se ljudi u slobodno vrijeme bave i drugim stvarima osim ispijanja kava na štekatu. Sva sretna, dolazim do jedne od najopasnijih točaka na mojoj ruti. Bugsy bar i Raskršće. E, tu već uključujem sva vidna i slušna osjetila, usporavam opet maksimalno, a znam da bi mi najpametnije bilo sići s bicikle i odšetati dionicu do lukšićke crkve.
 Odmah zatim dolazi onaj zavoj kod Vitturija koji je uvijek lutrija u pogledu tko se spušta s druge strane, bilo da su auti ili ljudi ili biciklisti. Nikad ne znaš ni s koje strane će ceste biti, ni kojom brzinom dolaze. A iskustvo mi već govori da je najpametnije pretpostaviti da će ljudi ići krivom stranom ceste, a auti dolaziti prebrzo.
Kad sretno prođem i taj dio, opet polako polako do iza crkve. Sad je tu već manje ljudi i prometa a imaju samo dva ‘ležeća’. Uf, jedan bubreg na mjestu, drugi bubreg isto.
Zavoj kod Miljenka i Dobrile obožavam iz oba pravca.

 Kad idem prema Starome, uzbrdo je i moram se malo potrudit da u drugoj brzini izvučem do vrha (ponosna sam, ipak sam ja tek početnik). Osjećam mišiće natkoljenice kako lagano gore i zamišljam se kao ponosna vlasnica istih za dva miseca kad ih dovedem u stanje izgleda kao što su Severinini već danas.
Na povratku volim taj zavoj zato što je nizbrdo, pa onda i uz malu brzinu postignem onaj osjećaj koji me uvijek navede da vrisnem ‘jiiii-haaaaaa!’. E je dobro onim kaubojima!
Dakle, stigli smo i do staroseljanske šetnice. Tj, onaj dio od hotela Palace do početka sela u Starome. 
Tu već ima dosta rekreativaca, ali su svi uglavnom tolerantni i prometno pristojni. Guštam do centra sela, a tad počinje PRAVI izazov. Raskrsnica na dnu novoasfaltirane ne-znam-kako-se-zove ulice. Totalni kaos. Opet bi bilo najbolje prošetati biciklu, ali me sramota da mi opet neki stari dida ne kaže, ka prošle godine u Nizozemskoj kad mi je bila pukla guma ‘Ridden. Ridden!’ Jezik nisam znala, ali mi je bilo jasno da mi oće reć da je bicikla za vožnju, a ne za šetnju. Nije mi se svidija njegov humor. 

U biti, u Starome, u selu, sve postaje izazov.
 Riva je ovih dana prepuna ljudi, a cesta auta, i parkiranih i onih šta voze. Najbolje bi ga bilo zaobić. Ali kako? Kojim putem? A neću da tu odustajem jer ima još lipe vožnje do Gabina. Zato opet usporim do brzine onih šta idu nogu prid nogu. Čekam ih da prođu, nekad pristojno zazvonim da im odam svoju prisutnost iza njihovih leđa, da me puste da prođem. Uglavnom sve to ide, ali nekidan mi se obratija onaj sa ‘savjetom’ da ne idem tuda nego ulicom. ‘Ne mogu proć ulicom, puno je auta’, rekoh u svoju obranu. ‘Ma vidi nje! Ti bi se još i svađala!’ E tu mi je malo puka film pa sam u glavi zamislila popularni znak srednjim prstom iz američkih filmova koji mu kaže di se može gonit, i odlučila samo produžit dalje. 
‘Ti ćeš mi govorit di da vozim. #$%&%$#! Aj ti na cestu pa nek te sruši auto.’ I svašta sam još nešto takvo u sebi razgovarala s njim, ali ubrzo mi je postalo jasno da od te konverzacije nema kruva. Na moju žalost, morala sam si priznati da čovik možda i nije u krivu. Da bicikle ne bi tribale vozit po šetnici između ljudi. Da bi biciklisti trebali vozit tamo di je za njih određeno. Je, da. A di bi to bilo u našim lipim Kaštelima??? Možda kad se ostvari gradonačelnikovo obećanje da će se izgradit  šetnica za ljude i staza za bicikle kroz svih Sedam Kastela. Daj bože, što prije to bolje. Al’ dok to ne bude, predlažem da jednostavno svi budemo malo uviđavniji jedni prema drugima.  Puno nas je i nekad je gužva, al’ suživot je moguć. J


Primjedbe

  1. Pre dobra priča..evo jedan link sa dobrim popustima, ja sam se jučer ponovio...i jedva čekam pravo ljeto i jutarnje vožnje Bicikli Akcija

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala na komentaru i na linku :) Odmah mi se svidio Bicikl Xplorer Iris 28“, onaj zuti, gradski... Iako gustam i na ovome svome biciklu, on je malo vise sportski, a to za djiradu po Kastelanskoj obali nije potrebno... dobar bi bija i ovaj 'gradski'. A te verzije su mi mozda cak i malo draze jer onda mozes uspravnije sjediti na cemu bi mi bila zahvalna moja ledja :)

      Izbriši
  2. da, a onda staneš na trafici i ne'ko ti popase paciklo :P
    zato su naša Kaštela krasna

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Hvala na komentaru! Dodjite opet :)

Popularni postovi s ovog bloga

Putovanja, putovanja...

Igra prijestolja... u nasemu malome mistu