Stranice

srijeda, 13. svibnja 2015.

Biciklom kroz Kaštela

Ovaj sam 'sastav' napisala prije, mislim, čak tri godine. Ali pošto je i danas jednako aktualan, a ja sam se nedavno učlanila u kaštelansku biciklističku udrugu Pedalin, postavljam ga ovdje da se malo podsjetimo.... i da svi zajedno razmislimo kako da naša lijepa Kaštela napravimo sigurnijima i privlačnijima za bicikliranje ili kako bi Ameri rekli 'more bike friendly" :)  


BICIKLOM KROZ KAŠTELA


Aah, vožnja biciklom. Lagani povjetarac u kosi. Osjećaj slobode dok lagano kliziš po stazi, a miris ljeta, mora i borova ti puni pluća.
- Šta voziš ovuda, #$#%, !!!  ajde gori na cestu!!!’- dobaci mi ljutiti prolaznik i tu je čarolija  prekinuta. 
Tako otprilike izgleda doživljaj vožnje bicikla u Kaštelima. U svih sedam! Doduše, u Sućurcu još nisam bila, ne da mi se riskirat život i zdravlje na potezu od Naselja, preko Getroa, do Sućurca. I zato mi ta ideja ne pada na pamet. Držim se ‘sigurne’ rute, od Gomilice do Gabina, koja, po riječima mojih iskusnijih kolega vozača bicikle, ima baremko  6-7 kilometara. I jos toliko nazad, nakupi se lipi ‘workout’. 
U svome ‘selu’ krenem polako, pazeći na šetače i djecu po Torcu, zagrijavajući se.

 U Kambelovcu već nalijećem na prve ležeće policajce koji me podsjećaju da još uvijek imam bubrege. Jesu li još na prirodom određenom mjestu, to je već drugo pitanje. Srića pa mi ‘bike’ ima amortizere, što se ne može reći za većinu drugih koje susrećem putem. ‘Bidni ljudi’ mislim se i vrtim pedale. Oops! Još jedan ‘ležeći’. Ovi je bija još gori. I odma za njim još jedan. Ajme meni, pa šta je ovo? Odlučim ignorirati te male nedostatke i fokusirati se na lijepe stvari. 
Došla sam do Baletne, tu me čeka betonirani uzlaz do restorana koji mi se sviđa jer mi pruža osjećaj sportskog izazova.
 Uspnemo se ja i moj ‘konjić’, a meni osmijeh pobjede na licu. A onda – kočnica! Samo šta nisam udrila u dite koje se zatrčalo pravo na mene, igrajući se i ne gledajući na ostatak svijeta. Tu stanem, siđem s bicikle, i čekam da mi se povrati normalan otkucaj srca. Strah je zeznuta stvar. Zahvalim se bogu što se dite i moj volan nisu poljubili i nastavljam dalje. Jaako oprezno. Dok ne dođem do one nedavno asfaltirane ceste koja spaja Baletnu i Lukšić. E, tu sam svoj na svome. Ipak, još uvijek ne žurim, nego samo uživam lagano. Znam da će za sekundicu doći i onaj zavoj koji mi je uvik gušt, a kao što sam primjetila i mnogim drugim biciklistima. Naravno, jedino ako baš u taj tren ne uleti neki tinejdžer sa BMW-om ili dostavni kamionet koji ide ko zna di, a zauzme cilu cestu.  A to je često.  

Nakon ovog dijela slijedi laganica po cesti ispod Suda, gdje se počinju pojavljivati i povremeni joggeri. Drago mi ih je vidit, nekako mi stvaraju osjećaju kao da se nalazim u nekakvom europskom ili američkom gradu, gdje se ljudi u slobodno vrijeme bave i drugim stvarima osim ispijanja kava na štekatu. Sva sretna, dolazim do jedne od najopasnijih točaka na mojoj ruti. Bugsy bar i Raskršće. E, tu već uključujem sva vidna i slušna osjetila, usporavam opet maksimalno, a znam da bi mi najpametnije bilo sići s bicikle i odšetati dionicu do lukšićke crkve.
 Odmah zatim dolazi onaj zavoj kod Vitturija koji je uvijek lutrija u pogledu tko se spušta s druge strane, bilo da su auti ili ljudi ili biciklisti. Nikad ne znaš ni s koje strane će ceste biti, ni kojom brzinom dolaze. A iskustvo mi već govori da je najpametnije pretpostaviti da će ljudi ići krivom stranom ceste, a auti dolaziti prebrzo.
Kad sretno prođem i taj dio, opet polako polako do iza crkve. Sad je tu već manje ljudi i prometa a imaju samo dva ‘ležeća’. Uf, jedan bubreg na mjestu, drugi bubreg isto.
Zavoj kod Miljenka i Dobrile obožavam iz oba pravca.

 Kad idem prema Starome, uzbrdo je i moram se malo potrudit da u drugoj brzini izvučem do vrha (ponosna sam, ipak sam ja tek početnik). Osjećam mišiće natkoljenice kako lagano gore i zamišljam se kao ponosna vlasnica istih za dva miseca kad ih dovedem u stanje izgleda kao što su Severinini već danas.
Na povratku volim taj zavoj zato što je nizbrdo, pa onda i uz malu brzinu postignem onaj osjećaj koji me uvijek navede da vrisnem ‘jiiii-haaaaaa!’. E je dobro onim kaubojima!
Dakle, stigli smo i do staroseljanske šetnice. Tj, onaj dio od hotela Palace do početka sela u Starome. 
Tu već ima dosta rekreativaca, ali su svi uglavnom tolerantni i prometno pristojni. Guštam do centra sela, a tad počinje PRAVI izazov. Raskrsnica na dnu novoasfaltirane ne-znam-kako-se-zove ulice. Totalni kaos. Opet bi bilo najbolje prošetati biciklu, ali me sramota da mi opet neki stari dida ne kaže, ka prošle godine u Nizozemskoj kad mi je bila pukla guma ‘Ridden. Ridden!’ Jezik nisam znala, ali mi je bilo jasno da mi oće reć da je bicikla za vožnju, a ne za šetnju. Nije mi se svidija njegov humor. 

U biti, u Starome, u selu, sve postaje izazov.
 Riva je ovih dana prepuna ljudi, a cesta auta, i parkiranih i onih šta voze. Najbolje bi ga bilo zaobić. Ali kako? Kojim putem? A neću da tu odustajem jer ima još lipe vožnje do Gabina. Zato opet usporim do brzine onih šta idu nogu prid nogu. Čekam ih da prođu, nekad pristojno zazvonim da im odam svoju prisutnost iza njihovih leđa, da me puste da prođem. Uglavnom sve to ide, ali nekidan mi se obratija onaj sa ‘savjetom’ da ne idem tuda nego ulicom. ‘Ne mogu proć ulicom, puno je auta’, rekoh u svoju obranu. ‘Ma vidi nje! Ti bi se još i svađala!’ E tu mi je malo puka film pa sam u glavi zamislila popularni znak srednjim prstom iz američkih filmova koji mu kaže di se može gonit, i odlučila samo produžit dalje. 
‘Ti ćeš mi govorit di da vozim. #$%&%$#! Aj ti na cestu pa nek te sruši auto.’ I svašta sam još nešto takvo u sebi razgovarala s njim, ali ubrzo mi je postalo jasno da od te konverzacije nema kruva. Na moju žalost, morala sam si priznati da čovik možda i nije u krivu. Da bicikle ne bi tribale vozit po šetnici između ljudi. Da bi biciklisti trebali vozit tamo di je za njih određeno. Je, da. A di bi to bilo u našim lipim Kaštelima??? Možda kad se ostvari gradonačelnikovo obećanje da će se izgradit  šetnica za ljude i staza za bicikle kroz svih Sedam Kastela. Daj bože, što prije to bolje. Al’ dok to ne bude, predlažem da jednostavno svi budemo malo uviđavniji jedni prema drugima.  Puno nas je i nekad je gužva, al’ suživot je moguć. J


subota, 9. svibnja 2015.

Dobrila i Miljenko - moderna ljubavna priča

Otvorila je oči lagano i sneno, budeći se polako u novi dan.

Bio je petak, za mnoge kraj radnog tjedna, ali za nju, jedinicu iz bogate Kaštelanske obitelji Vitturi, bio je to poseban dan.

Danas će susresti svoju ljubav, Miljenka, potomka obitelji koju Vitturiji nisu mogli smisliti već generacijama. Tamo od onog dana kada su se njena pra-pra baka imenjakinja i njegov pra-pra djeda Miljenko Rušinić zajedno uputili na drugi svijet zbog nedozvoljene im ljubavi.

Ali ovo su bila druga vremena. Godina je dvije tisuće i petnaesta. Dvadeset i prvo stoljeće. Pa iako se njihove obitelji ne vole već toliko dugo vremena, Dobrila se nadala da je prošlo dovoljno vremena i da je vrijeme da se zakopaju ratne sjekire tih dviju uvaženih i značajnih obitelji.

Ustala se, puna nade i dobro raspoložena. Za sat vremena trebala se naći s krojačem koji će joj predati njenu zgotovljenu haljinu za ovu posebnu prigodu. Dok su zajedno birali materijal za haljinu, prije nekoliko tjedana, Dobrila je sjajnih očiju gledala u svijetlo-zeleni muslin od kojeg će nastati njena haljina. Elegantna crna čipka će obrubljivati rubove rukava i  i poprsje, a dužina i kroj haljine će savršeno podsjećati na eleganciju i bogatstvo onih davnih vremena njene pra-pra bake.

Imala je točno dovoljno vremena da ode u kvartovski kafić i popije svoju uobičajenu prvu jutarnju kavu. I nasmije se glupostima koje su skoro svakodnevno servirali drugi ispijaoci kave, zabavljajući jedni druge i tako si pokušavajući uljepšati dan.

Dok je tako za šankom ispijala kavicu, nervoza ju je već pomalo hvatala. Nazvala je krojača da provjeri da li je stigao, ali se on nije javljao. Što li ga je moglo zadržati? Pa znao je koliko je ovo za nju važan događaj.

Kad je završila s kavom, uputila se kod krojača i srećom, bio je tu. Opradavao se da je sinoć malo zabrazdio s ekipom, pa mu se jutros bilo jako teško ustati, a ona mu je oprostila. Ipak je on mladić od devetnaest godina, živi, izlazi, zabavlja se, mora se to razumit.

Na brzinu je, po zadnji put, probala haljinu, i oduševila se. Bila je zaista prekrasna. A ona je znala da će se njen Miljenko, kad je vidi u njoj, još više u nju zaljubiti, ako je to uopće bilo moguće.

Glavni događaj se trebao dogoditi na Rivi u Splitu. Pošto je Split tih dana slavio svog sveca zaštitnika, Svetoga Duju, njemu u čast organizirale su se razne fešte. Turistička zajednica grada Kaštela je bila pozvana da postavi i svoj štand za promociju, a oni su u pomoć pozvali i KUD 7 Kaštela, da dođu na svečano otvaranje i uveličaju slavlje svojim prisustvom.

KUD je se rado odazvao, a Miljenko i Dobrila bili su članovi KUD-a već dugo vremena, tako da ih je dopala čast da oni  budu jedan par predstavnika na otvaranju fešte. Drugi par su bili krojač Dinko i njemica Natascha.

Pošto su Miljenko i Dobrila još uvijek, i nakon dvije godine, tajili svoju ljubav, strahujući od reakcije njihovih obitelji, dogovorili su se unaprijed da svaki idu sa svojim autom. Natascha nije htjela ići s Dobrilom jer Dobrila puši u autu a ona je nepušačica pa joj taj miris jako smeta. A Dinko se htio voziti s Miljenkom jer, pa, valjda zato što su obojica muškarci.

I tako je Dobrila morala krenuti sama. Nije je tu osobito smetalo, osim što je već zamišljala nervozu koju će osjećati kad je budu odmjeravali prolaznici normalno obučeni, a ona paradira gradom u svečanoj haljini koja stilom pripadala nekim davno prošlim vremenima. Nadala se da nitko neće pomisliti da je pukla od nekih droga, nego da će skužiti da je dio predstave koja se događa na Rivi.

Dok se tako vozila od Kaštela prema Splitu, sunce je peklo kao da je kraj sedmog mjeseca. A bio je tek početak petog. Dalmaciju su tih par dana već bile zahvatile nesnosne vrućine, a Dobrila je još bila i na PMS-u. Znala je da će ovo biti teška misija i veliko iskušenje za nju. Ali, ipak se hrabro uputila, moleći boga, gospu i sve svece kojih se mogla sjetiti da joj pomognu sretno doći do grada i odraditi show.

Negdje na Solinu počela je osjećati kako joj srce počinje ubrzano kucati a to se kucanje prebacilo i na bubnjiće u ušima. Ajme, pomislila je, nevolja već stiže. Njena prekrasna haljina je bila šivana po mjeri i toliko uska da je u njoj, ovako sjedeći i vozeći, jedva disala. Ponestajalo joj je zraka, pa je otvorila prozor, ali avaj, nikakve pomoći. Onda je odlučila stati sa strane i ipak otkopčati zatvarač na leđima. To je malo pomoglo. Prodisala je.

Haljina je, ovako otkopčana, spala sa ramena i vidjele su se samo naramenice od grudnjaka, ali Dobrila je smatrala da je to manje zlo nego onesvijestiti se u autu, pa je dala desni žmigavac i ponovno se hrabro uključila u promet.

Nadala se naći parking negdje u hladu, pa čak i ako ga bude morala platiti, ali samo u slučaju da to mogne mobitelom. Kesh plaćanje nije dolazilo u obzir. Vozeći se tako pored zgrade Suda i Dalme pažljivo je gledala na lijevu stranu, neće li je kojim slučajem zadesiti sreća pa da se tu ukaže neko slobodno mjesto. Šipak! Sve je bilo puno. U očaju odluči skrenuti desno, gore prema Tehničkoj školi, jer joj je jedna prijateljica prije rekla da se tu zna naći besplatan parking. U sebi je usrdno ponavljala "Piramida! Piramida!" jer se netko nedavno kleo da to pomaže u pronalasku besplatnog parkinga u gradu. I gle čuda!  stvarno je pomoglo. Doduše, tad je već bila kod Kineskog zida, ali šta je-tu je. Ionako je već kasnila, nema vremena za biranje.

Izlazeći iz auta naletjela je na dobru vilu (bakica koja se vraćala kući s pazara) koja joj je pomogla ponovno zakopčati haljinu. Zahvalila joj se dubokim naklonom i krenula prema gradu.

U svoj toj brzini zaboravila je da je ponijela i papuče, za brži dolazak do grada, pa je tako sitnim koracima u visokim i klizavim potpeticama nastavila žuriti prema centru i čak nije imala vremena ni pogledati gleda li je tko čudno zbog njene prelijepe starinske haljine.

Kad je stigla na vrh Marmontove, zbog jedne misli oblije je užas. Pa Marmontova je totalno skliska i puna onih nekih crta-rupa! Kako će proći kroz to minsko polje za njene potpetice?! Ali, drugog izlaza nije bilo. Odlučila se kročiti po onom usjeku koji se činio da ima najmanje crta-rupa i prepuštajući svoju sudbinu u ruke anđela čuvara. Ovo je zaista bio posao za njih.

Stigavši sretno do dna Marmontove, odahnula je i zahvalila se dobrim silama koje su joj do sada pomagale. Odmah je ugledala Miljenka, a potom i Dinka i Nataschu, na jednom od bližih štandova. Pao joj je kamen sa srca. Uspjela je!

Sva je svita već bila tu i izgleda da se još samo na Dobrilu čekalo. Zanemarila je dobronamjerne kritike da kasni već dobrano i previše i bila sretna da je tu i da je stigla živa i relativno zdrava.

Svečanost otvaranja fešte za nju je mogla početi. Pošli su do centralne pozornice. .

Dok su se tako Miljenko i Dobrila, i onaj drugi par, lijepo smješkali kamerama i mobitelima, kako domaćih domaćina tako i stranih turista, Dobrila se čvrsto držala Miljenku pod ruku. Što od vrućine, što od uzbuđenja, osjećala je kako joj opet počinje bubnjati u ušima. Nadala se samo da će izdržati prije negoli pozovu gradonačelnika grada Splita, Juru Vitturija, koji je ujedno bio i njen otac, da kaže par prigodnih riječi. Nikako se nije željela onesvijestiti i priuštiti njemu i svojoj majci, predsjednici Turističke zajednice Kaštela, takvu sramotu na javnom mjestu. Kad je njen otac završio sa svojih par prigodnih riječi, njen dragi Miljenko ju je zabrinuto pogledao i priupitao je li sve u redu. Ona mu je samo kimnula glavom i opet se nasmiješila nekoj kameri s desna. Nadala se da se će na slici koja će eventualno izaći u sutrašnjoj Slobodnoj Dalmaciji, neće primjetiti koliko joj je stvarno loše u tom trenutku.

Kad je došao trenutak da njena majka, predsjednica Turističke zajednice Kaštela, kaže par završnih riječi i zahvali se prisutnima, zvonik je upravo počeo otkucavati podne. Zvizdan je. Sunce se nasmijalo još i jače, Dobrila je stavila ruku poviše očiju da može uopće gledati, a Dinko je u po glasa konstatirao da mu znoj kapa u oči. Natascha je isto tako potiho izjavila da ništa ne vidi bez sunčanih očala, a Miljenko se i dalje hrabro smješkao zanemarujući svoje graške znoja koje su sada već kapale po Dobrilinoj prekrasnoj haljini. Prateći tako silaznu putanju jedne njegove graške znoja, kao u usporenom filmu, koja se lagano spušta na naramenicu njene haljine, Dobrila se osjetila sretno i pomalo čudno. U idućem trenutku više se nije osjećala - nikako. Sunca je nestalo i sve je postalo mrak. Onesvijestila se.

Kad je ponovo otvorila oči, nad njom su bili njeni majka i otac, i Miljenko. Bilo je i drugih ljudi, ali oni su bili nevažni.

Ukratko su joj objasnili što se dogodilo, a otac je izjavio "... i da nije bilo ovog dobrog i plemenitog mladića, Miljenka, mogla si udariti glavom u pod i tko zna što bi onda bilo. Hvala bogu pa je on bio tu!"

Dobrila se tada samo lagano nasmiješila. Znala je da će sve biti u redu...

......The End






Disklejmer: 
Svi likovi i poneki događaji u ovoj priči su uglavnom izmišljeni. Nešto je i istina ali to je samo zato da priča bude bolja. Haljina je istinita.