Stranice

srijeda, 25. ožujka 2015.

Kako objaviti komentar na blogu?

Ciao svima! 

Posto me je vec nekoliko ljudi pitalo kako objaviti komentar na ovom blogu, malo sam se potrudila pa izmijenila jos neke postavke, i - necete vjerovati - napravila i VIDEO uputstva! ;)

Bilo je tu posla, ali necu vas zamarati s time, nego da idemo odma' u glavu... Kliknite na ovaj link dolje. 



Good luck! :) 




utorak, 24. ožujka 2015.

Putovanja, putovanja...


"Pitat ce te starost, gdje ti je bio pasos..."
 Shale Hrvoje Salkovic, a.d. 2015.  
 Shaletov fejs status...
 ***

E moj Shale, izvrsna ti je ova… 

Pa kad si vec postavio to pitanje, evo da ti lijepo i odgovorim…

Jedan. 
Pasos sam izvadila (i na njemu prvi pecat zaradila) 1989. godine, zato jer sam te godine bila maturantica. Nase maturalno putovanje je ukljucivalo odlazak u Sloveniju, na Bled, i jednodnevne posjete Italiji.                            
                                    Fantasticna Venecija...

i malo manje fantasticne Udine

 (za koje nitko od nas do tada nije cuo, btw). A mene su ustvari dosta podsjetile na moj Split.


Dva. 
Drugi pecat u pasosu (ili je tad’ vec bila putovnica?) je nastao 1991. Cijelu srednju skolu sam mastala o tome da kao baby-sitter odem u Englesku, u London naravno. Sveti gral svih hrvatskih baby-sitter wanna-bes. (Hehehe, koja recenica). Nakon mizernih I do tada najtezih mjesec dana u zivotu, odlucila sam se vratiti kuci. Ok, malo neslavno, znam, al’ sta vi znate kako je to. Tesko je.

Slike nema. 

Tri. 
Kad je se rat napokon i hvala bogu, zavrsio, slijedilo je moje putovanje zivota. 1996-ta. Prekretnica. Sudbina. Nazovite to kako hocete. Sad kako sam ovo najavila pomislio bi covjek da sam otisla, ne znam, u Ameriku. Ali nisam. 

Otisla sam cca 150 km sjever-sjevero-istok. U Livno. Moje drago Livno. Najljepse godine mog zivota. (Do sada). Iako to po ovoj slici ne bi rekli...

Ali vjerujte mi. Jeste bilo. 

I iskreno receno, vise se I ne sjecam jel’ mi tada za BiH trebala putovnica. Hm…. Nope, ne mogu se sjetiti. Ali cemo kontati da je. Jer je to sada druga drzava, a bila je vec i tih dana.



Cetiri. 
Slijedeci pecat u pasosu, pardon putovnici, je bila – Amerika! 

Da, da, ovaj put zaista Amerika. Jos jedna oogromna prekretnica u zivotu. Za ovu vec nisam sigurna moze li se nazvati sudbina, a opet, kad duze razmisljam, da, moglo bi.

U Americi sam zivjela u raznim drzavama federacije, ali posto u njih za pedesetak drzava ne treba pasos, onda nije u redu da to sad ovde ni nabrajam. Jel' da? Dr'zmo se teme.

(evo kako se u Americi prelazi drzavna granica...)

Sad mi je, naprimjer,  jako zao da nisam iskoristila priliku dok sam zivjela u Kaliforniji, da skoknem i do Mexica. Bio bi to lijep pecat.
Ali eto, nisam.

Pet ???
Heeeej, cekaj! A trebam li navoditi sve one pecate sa aerodroma? Munchen, Frankfurt, Amsterdam, Prag, Pariz, London, New York? Hm, dobro pitanje. Ne znam, recite mi vi. (Dole, u komentarima, vidite ono di pise 'komentiraj'? E, tu. J  Hvala.)

Sest. 
Ok, nastavljamo. Dakle, pri povratku iz Amerikau, pecat – Pariz. Nisam vidila Ajfelov toranj ni iz aviona. Valjda zato sto je padala kisa.

Nakon povratka u Hrvatsku, tri godine suse u pasosu…

Sedam 
A onda – Nizozemska! I to let direktno Split – Amsterdam.

Whoo-hoo!

Osam i devet. 
Nakon godinu i pol, novi pecat – Sarajevo, BiH. tj. granicni prijelaz Kamensko, sorry, isla sam busom. Onda opet jedan na Kamenskome u povratku. Jedan za mene i jedan nevidljivi za mog slijepog putnika - macka Mikey-a. Uspila sam ga prosvercati jer nas je bilo samo troje u busu i bila je nocna voznja. Phew! Dobro je proslo.

Nakon toga opet par godina suse u pasosu, pa onda - ...

Deset
 - Belgija, Brisel. 


Cetiri fantasticna dana u Briselu. Europski drzavotvorci su mi platili put i smjestaj, fala jin. :)  Srela se sa svojom starom prijateljicom iz Livno dana. :)  To je bilo prvi put da smo se srele od 1998-e. Ah... :)

I, jedanaest. 
Berlin. 
Rodjo se zenio, pa je bila fantasticna prilika da se ode vidjeti Berlincek. I vidio se. Hvala ti Antone :) 

Ovo je tata na slici. 

Covjek prvi put u zivotu sjeo u avion u sedamdesetoj! I super je proslo :) Do tamo. A kad smo se vratili bolovao je pet dana, hehehe, jadnicak. Nije htio slusati savjete iskusne putnice, pa se najeo kobasica pred put. 

I – to je to.

Od 1996. do 2013. 

Vec par godina nisam nigdje zaprasila... vec me svrbe tabani...

I zato, kad me starost bude pitala gdje mi je bio pasos, poslacu joj link na ovaj blog. Pa nek' vidi sama.

Putujte, dragi moji. Ako ne mozete zapravo, a onda barem u mislima…knjigama...internetom...mojim blogom?  ;)

Vasa,
M.    








petak, 20. ožujka 2015.

Film - '71.


Ura od deset navecer pa dalje je moje vrijeme za film. Svrljam po Filmoviti i nastojim pronaci nesto za razbibrigu i da lijepo zaspem. Uglavnom biram laganice sa happyendom. Ponekad, kao ovaj put, upustim se u avanturu nepoznatog i kliknem na nesto izvan moje sfere. I tako sam naletila na film zvan Sedamdeset i prva. 

Postoje barem tri razloga zbog kojih sam se odlucila odgledati ovaj film, a oni su kako slijedi: 

1. Naslov me je odmah privukao. '71.-a je godina u kojoj sam rodjena. A tko ne voli znati sto se u svijetu dogadjalo one godine kad ste se rodili. Ajde, recite iskreno...

2. U razdoblju od 1996. do 1999. sam radila kao prevoditelj za razne medjunarodne agencije. U tim danima sam imala prilike upoznati ljude za koje sad mislim da su garant bili neka od djece koja se mogu vidjeti u ovom filmu. 

3.  Isto tako, tada sam upoznala i neke druge ljude koji su vjerojatno bili u ulozi ovog vojnika, samo nekih dvadesetak godina kasnije. 





Usput, mala digresija,... jel ja pocnem nesto ozbiljno tipkati po laptopu, ovaj moj macak Tigar se nakelji i odma' oce da on bude glavna zvijezda mog zivota. Evo ga sad se opet uvalio u krilo pa moram rastezati ruke da bi dosla do tipkovnice. Tako da se unaprijed ispricavam za sve tipkarske pogreske. 

Da se vratimo na film. 
"Mladi i dezorijentirani britanski vojnik se nesrećom nađe napuštenim od svoje jedinice koja rješava nerede na smrtonosnim ulicama Belfasta 1971." 

Tako su ukratko opisali sadrzaj na Filmoviti. Sedamdeset i prva, ratovi, vojska... ima tu dosta toga sto me podsjeca na moj zivot. Ali ovo je film o Belfastu, a ne o Balkanu.  A vi sami procijenite koliko tu ima dodirnih tocaka...

Uglavnom, ovaj jadni momak je tek pristupio u vojsku, i nakon obuke vrlo brzo dolazi do trenutka kad ga, zajedno sa njegovim vodom, salju u akciju, na prvu crtu bojisnice. Koja je u ovom slucaju u samom gradu, u naseljima gdje ljudi zive i djeca jos uvijek nabijaju balun po ulici. Doduse, u pozadini je par tenkova i razrusene kuce, ali djeca ko' djeca, moraju se negdje igrati. 

Nas junak nije neki agresivan tip i malo se kao i ne uklapa u svu tu pricu, ali kao pravi profesionalac, odradjuje svoj posao. A pritom, kao covjek, pazi da ne dodje do nepotrebne stete i nezeljenih zrtava. Tako da ga mi odmah zavolimo i na njegovoj smo strani. 

Odmah tu, nedaleko od prvih minuta filma, dolazi do zapleta. 

Britanski vojnici pokusavaju odrzati red i mir na ulicama Belfasta, a razjarena rulja ih pocne gadjati kamenjima i jos uz to dobro pogadjaju u glavu, pa je sigurnosni vod u kratkom vremenu natjeran u bijeg, pri cemu zaboravljaju naseg vojnika, i on ostaje sam, ranjen, medju neprijateljskim redovima. 

Nemajuci vremena da razmislja o svojoj *ebenoj sreci, on se daje u bijeg i sakrivanje od progonioca. Najmanje njih petorica trce za njim i rade mu o glavi, ali nekim cudom, on uspjesno bjezi i to po njihovom teritoriju, tj. stambenoj zgradi koja je za ovu priliku postala bojisnica. (Ako vas ovo ne podsjeca na naprimjer Sarajevo, ja ne znam di ste vi bili devedeset i prve, lol. ) Ok, ok, malo crnog humora... 

Ovdje moram priznati da nisam bas sve koncepte u filmu potpuno pohvatala. Bilo je tu duplih igraca, spijuna, starih i mladih vodja, frakcija u svakoj grupi. Cini mi se da bih ga morala pogledati barem jos tri puta da skuzim tko je tu tko. Malo su ga oni ipak tu previse zapetljali. 

Ja sam se nadala da ce mi film mozda malo razjasniti situaciju i uzroke problema u Sj. Irskoj, ali zaludu mi. Nista mi nije jasnije. Shvatila sam samo da shvacam da su jedni jedne vjere, a drugi druge, i da se zato mrze i mlate. 
Sto me je, naravno, podsjetilo na 'nas' rat, a mozda sam zato i htjela pogledati film...

Ne zelim sada ulaziti u previse duboke rasprave i razmisljanja o ratu, jer bi se tu imalo sta pricati. Zelim samo reci da ne volim ratove i da ih ne zelim nikome Ja sam osoba koja zeli mir u svijetu i svim narodima. Uvijek. Ali isto tako razumijem zasto postoje vojske i zasto postoje ratovi. Ne odobravam ih, ali razumijem. 

Dobro, udaljila sam se malo od teme.

Dakle, nas junak vojnik upada u razne po zivot opasne situacije, ali se nekim cudom uspijeva svaki put izvuci. Ja osobno smatram da mu je njegov andjeo cuvar sjedio na ramenu cijelo to vrijeme i da ga je ovaj pozorno slusao. To je ono sto mi se u filmu najvise svidjelo. 

Bilo je jos nekih dobrih likova, a najupecatljiviji je djecak na kojeg vojnik slucajno naleti i ovaj mu isto, pogadjate, spasi glavu. A djecak je ludnica karakter, ako ni zbog cega, onda film vrijedi pogledati zbog njega. 

A ako netko skuzi tko je tu od tih likova na kojoj strani, za koga spijunira i koga, zapravo, zeli likvidirati, nek' mi javi. Jer te ostale ja nisam uspila 'skontat'. A nije mi ni bitno. Meni je vazno da film zavsava happyendom i da sam poslije njega mogla zaspati. 

E da, mozda sam vas trebala unaprijed upozoriti da ja volim znati sta se dogadja na kraju filma, prije negoli ga i pogledam. Na taj nacin lakse pratim kako i na koji nacin se nesto dogodilo, sto je meni bitno u filmu. A cesto i u zivotu.

I za kraj, nadam se da nisam upropastila dozivljaj onima koji mozda ne vole da znaju kraj filma. A sve nesto imam osjecaj da je takva vecina ljudi. Oh, well... :)

A film - preporucujem u skladu s ocjenom ispod.  


Ocjena: 5 / 10


pozz svima, 
vasa M.