Stranice

srijeda, 25. ožujka 2015.

Kako objaviti komentar na blogu?

Ciao svima! 

Posto me je vec nekoliko ljudi pitalo kako objaviti komentar na ovom blogu, malo sam se potrudila pa izmijenila jos neke postavke, i - necete vjerovati - napravila i VIDEO uputstva! ;)

Bilo je tu posla, ali necu vas zamarati s time, nego da idemo odma' u glavu... Kliknite na ovaj link dolje. 



Good luck! :) 




utorak, 24. ožujka 2015.

Putovanja, putovanja...


"Pitat ce te starost, gdje ti je bio pasos..."
 Shale Hrvoje Salkovic, a.d. 2015.  
 Shaletov fejs status...
 ***

E moj Shale, izvrsna ti je ova… 

Pa kad si vec postavio to pitanje, evo da ti lijepo i odgovorim…

Jedan. 
Pasos sam izvadila (i na njemu prvi pecat zaradila) 1989. godine, zato jer sam te godine bila maturantica. Nase maturalno putovanje je ukljucivalo odlazak u Sloveniju, na Bled, i jednodnevne posjete Italiji.                            
                                    Fantasticna Venecija...

i malo manje fantasticne Udine

 (za koje nitko od nas do tada nije cuo, btw). A mene su ustvari dosta podsjetile na moj Split.


Dva. 
Drugi pecat u pasosu (ili je tad’ vec bila putovnica?) je nastao 1991. Cijelu srednju skolu sam mastala o tome da kao baby-sitter odem u Englesku, u London naravno. Sveti gral svih hrvatskih baby-sitter wanna-bes. (Hehehe, koja recenica). Nakon mizernih I do tada najtezih mjesec dana u zivotu, odlucila sam se vratiti kuci. Ok, malo neslavno, znam, al’ sta vi znate kako je to. Tesko je.

Slike nema. 

Tri. 
Kad je se rat napokon i hvala bogu, zavrsio, slijedilo je moje putovanje zivota. 1996-ta. Prekretnica. Sudbina. Nazovite to kako hocete. Sad kako sam ovo najavila pomislio bi covjek da sam otisla, ne znam, u Ameriku. Ali nisam. 

Otisla sam cca 150 km sjever-sjevero-istok. U Livno. Moje drago Livno. Najljepse godine mog zivota. (Do sada). Iako to po ovoj slici ne bi rekli...

Ali vjerujte mi. Jeste bilo. 

I iskreno receno, vise se I ne sjecam jel’ mi tada za BiH trebala putovnica. Hm…. Nope, ne mogu se sjetiti. Ali cemo kontati da je. Jer je to sada druga drzava, a bila je vec i tih dana.



Cetiri. 
Slijedeci pecat u pasosu, pardon putovnici, je bila – Amerika! 

Da, da, ovaj put zaista Amerika. Jos jedna oogromna prekretnica u zivotu. Za ovu vec nisam sigurna moze li se nazvati sudbina, a opet, kad duze razmisljam, da, moglo bi.

U Americi sam zivjela u raznim drzavama federacije, ali posto u njih za pedesetak drzava ne treba pasos, onda nije u redu da to sad ovde ni nabrajam. Jel' da? Dr'zmo se teme.

(evo kako se u Americi prelazi drzavna granica...)

Sad mi je, naprimjer,  jako zao da nisam iskoristila priliku dok sam zivjela u Kaliforniji, da skoknem i do Mexica. Bio bi to lijep pecat.
Ali eto, nisam.

Pet ???
Heeeej, cekaj! A trebam li navoditi sve one pecate sa aerodroma? Munchen, Frankfurt, Amsterdam, Prag, Pariz, London, New York? Hm, dobro pitanje. Ne znam, recite mi vi. (Dole, u komentarima, vidite ono di pise 'komentiraj'? E, tu. J  Hvala.)

Sest. 
Ok, nastavljamo. Dakle, pri povratku iz Amerikau, pecat – Pariz. Nisam vidila Ajfelov toranj ni iz aviona. Valjda zato sto je padala kisa.

Nakon povratka u Hrvatsku, tri godine suse u pasosu…

Sedam 
A onda – Nizozemska! I to let direktno Split – Amsterdam.

Whoo-hoo!

Osam i devet. 
Nakon godinu i pol, novi pecat – Sarajevo, BiH. tj. granicni prijelaz Kamensko, sorry, isla sam busom. Onda opet jedan na Kamenskome u povratku. Jedan za mene i jedan nevidljivi za mog slijepog putnika - macka Mikey-a. Uspila sam ga prosvercati jer nas je bilo samo troje u busu i bila je nocna voznja. Phew! Dobro je proslo.

Nakon toga opet par godina suse u pasosu, pa onda - ...

Deset
 - Belgija, Brisel. 


Cetiri fantasticna dana u Briselu. Europski drzavotvorci su mi platili put i smjestaj, fala jin. :)  Srela se sa svojom starom prijateljicom iz Livno dana. :)  To je bilo prvi put da smo se srele od 1998-e. Ah... :)

I, jedanaest. 
Berlin. 
Rodjo se zenio, pa je bila fantasticna prilika da se ode vidjeti Berlincek. I vidio se. Hvala ti Antone :) 

Ovo je tata na slici. 

Covjek prvi put u zivotu sjeo u avion u sedamdesetoj! I super je proslo :) Do tamo. A kad smo se vratili bolovao je pet dana, hehehe, jadnicak. Nije htio slusati savjete iskusne putnice, pa se najeo kobasica pred put. 

I – to je to.

Od 1996. do 2013. 

Vec par godina nisam nigdje zaprasila... vec me svrbe tabani...

I zato, kad me starost bude pitala gdje mi je bio pasos, poslacu joj link na ovaj blog. Pa nek' vidi sama.

Putujte, dragi moji. Ako ne mozete zapravo, a onda barem u mislima…knjigama...internetom...mojim blogom?  ;)

Vasa,
M.    








ponedjeljak, 23. ožujka 2015.

10 razloga da postanete prevoditelj (u Hrvatskoj)

Ovdje uglavnom govorim o freelance prevoditeljima, ali i oni koji zele raditi in-house ce imati mnoge slicne beneficije...

Dakle, 

1. Radite od kuce.
Ne morate se ujutro sminkati i sredjivati. Mah, sto se toga tice, ne morate se ni umivati ni izlaziti iz pidžame. Ionako vas nitko nece vidjeti. Niti cete vi koga vidjeti.



2. Nemate sefa! 
Vi ste sami svoj sef. Sto znaci da osim prijevoda radite i marketing, računovodstvo, sami ste sebi i direktor i tajnica. I jos stosta. Za istu placu.  



3. Placa je izvrsna!
Za prijevod jedne stranice teksta mozete dobiti izmedju 5 do 150 kn. Ok, raspon je prilicno velik, a i uglavnom cete dobiti ovu prvu brojku, ali hej, mogucnosti su tu.



4. Radno vrijeme je fleksibilno.
Kad nemate narudžbi mozete se i ustajati i lijegati kad vam srce pozeli. A kad imate onda je vrijeme totalno irelevantno, jer radite i danju i nocu i vise ne znate kad se osvanulo a kad smrklo.  



5. Drustveni status
Kad vas upitaju cime se bavite, mozete slobodno reci ‘medjunarodnim biznisom’. Pri tome se nadate da vasi slusatelji misle na Google ili IBM, dok ustvari vi odradjujete prijevod web stranice narucen od Google, preko ‘outsourcera’ iz Indije za, pogadjate, onih 5 kuna iz gornjeg navoda.



6. Bonusi
Svaki rad vikendom, nocu i prekovremeno se dodatno placa. 

Mosh mislit. 


7. Volite raditi nocu.
Dok sav ostali normalan svijet spava. I posto ste radili cijelu noc, spavate do kasno. Onda vam svi zavide jer imate takav posao koji vam omogucuje da spavate do kasno.


8. ‘Kratak rok’ su vase dvije najdraze rijeci.
Dok u drugim profesijama to moze znaciti par dana ili par tjedana, vi znate da to ustvari znaci ‘jucer’.



9.  ‘Onaj’ osjecaj da ste posebni.
Klijent vam donese tekst na prijevod i usput napomene da bi i on sam to mogao napraviti, jer je ucio engleski u skoli, ali eto, sad bas nema vremena za to. Ali bas svaki klijent.



10. Kad cujete rijec ‘mazohist’ bude vam toplo oko srca.
Toliko ste se vec navikli na tu ulogu da su vas vec i najbolji prijatelji prestali pitati zasto to sebi radite.



petak, 20. ožujka 2015.

Film - '71.


Ura od deset navecer pa dalje je moje vrijeme za film. Svrljam po Filmoviti i nastojim pronaci nesto za razbibrigu i da lijepo zaspem. Uglavnom biram laganice sa happyendom. Ponekad, kao ovaj put, upustim se u avanturu nepoznatog i kliknem na nesto izvan moje sfere. I tako sam naletila na film zvan Sedamdeset i prva. 

Postoje barem tri razloga zbog kojih sam se odlucila odgledati ovaj film, a oni su kako slijedi: 

1. Naslov me je odmah privukao. '71.-a je godina u kojoj sam rodjena. A tko ne voli znati sto se u svijetu dogadjalo one godine kad ste se rodili. Ajde, recite iskreno...

2. U razdoblju od 1996. do 1999. sam radila kao prevoditelj za razne medjunarodne agencije. U tim danima sam imala prilike upoznati ljude za koje sad mislim da su garant bili neka od djece koja se mogu vidjeti u ovom filmu. 

3.  Isto tako, tada sam upoznala i neke druge ljude koji su vjerojatno bili u ulozi ovog vojnika, samo nekih dvadesetak godina kasnije. 





Usput, mala digresija,... jel ja pocnem nesto ozbiljno tipkati po laptopu, ovaj moj macak Tigar se nakelji i odma' oce da on bude glavna zvijezda mog zivota. Evo ga sad se opet uvalio u krilo pa moram rastezati ruke da bi dosla do tipkovnice. Tako da se unaprijed ispricavam za sve tipkarske pogreske. 

Da se vratimo na film. 
"Mladi i dezorijentirani britanski vojnik se nesrećom nađe napuštenim od svoje jedinice koja rješava nerede na smrtonosnim ulicama Belfasta 1971." 

Tako su ukratko opisali sadrzaj na Filmoviti. Sedamdeset i prva, ratovi, vojska... ima tu dosta toga sto me podsjeca na moj zivot. Ali ovo je film o Belfastu, a ne o Balkanu.  A vi sami procijenite koliko tu ima dodirnih tocaka...

Uglavnom, ovaj jadni momak je tek pristupio u vojsku, i nakon obuke vrlo brzo dolazi do trenutka kad ga, zajedno sa njegovim vodom, salju u akciju, na prvu crtu bojisnice. Koja je u ovom slucaju u samom gradu, u naseljima gdje ljudi zive i djeca jos uvijek nabijaju balun po ulici. Doduse, u pozadini je par tenkova i razrusene kuce, ali djeca ko' djeca, moraju se negdje igrati. 

Nas junak nije neki agresivan tip i malo se kao i ne uklapa u svu tu pricu, ali kao pravi profesionalac, odradjuje svoj posao. A pritom, kao covjek, pazi da ne dodje do nepotrebne stete i nezeljenih zrtava. Tako da ga mi odmah zavolimo i na njegovoj smo strani. 

Odmah tu, nedaleko od prvih minuta filma, dolazi do zapleta. 

Britanski vojnici pokusavaju odrzati red i mir na ulicama Belfasta, a razjarena rulja ih pocne gadjati kamenjima i jos uz to dobro pogadjaju u glavu, pa je sigurnosni vod u kratkom vremenu natjeran u bijeg, pri cemu zaboravljaju naseg vojnika, i on ostaje sam, ranjen, medju neprijateljskim redovima. 

Nemajuci vremena da razmislja o svojoj *ebenoj sreci, on se daje u bijeg i sakrivanje od progonioca. Najmanje njih petorica trce za njim i rade mu o glavi, ali nekim cudom, on uspjesno bjezi i to po njihovom teritoriju, tj. stambenoj zgradi koja je za ovu priliku postala bojisnica. (Ako vas ovo ne podsjeca na naprimjer Sarajevo, ja ne znam di ste vi bili devedeset i prve, lol. ) Ok, ok, malo crnog humora... 

Ovdje moram priznati da nisam bas sve koncepte u filmu potpuno pohvatala. Bilo je tu duplih igraca, spijuna, starih i mladih vodja, frakcija u svakoj grupi. Cini mi se da bih ga morala pogledati barem jos tri puta da skuzim tko je tu tko. Malo su ga oni ipak tu previse zapetljali. 

Ja sam se nadala da ce mi film mozda malo razjasniti situaciju i uzroke problema u Sj. Irskoj, ali zaludu mi. Nista mi nije jasnije. Shvatila sam samo da shvacam da su jedni jedne vjere, a drugi druge, i da se zato mrze i mlate. 
Sto me je, naravno, podsjetilo na 'nas' rat, a mozda sam zato i htjela pogledati film...

Ne zelim sada ulaziti u previse duboke rasprave i razmisljanja o ratu, jer bi se tu imalo sta pricati. Zelim samo reci da ne volim ratove i da ih ne zelim nikome Ja sam osoba koja zeli mir u svijetu i svim narodima. Uvijek. Ali isto tako razumijem zasto postoje vojske i zasto postoje ratovi. Ne odobravam ih, ali razumijem. 

Dobro, udaljila sam se malo od teme.

Dakle, nas junak vojnik upada u razne po zivot opasne situacije, ali se nekim cudom uspijeva svaki put izvuci. Ja osobno smatram da mu je njegov andjeo cuvar sjedio na ramenu cijelo to vrijeme i da ga je ovaj pozorno slusao. To je ono sto mi se u filmu najvise svidjelo. 

Bilo je jos nekih dobrih likova, a najupecatljiviji je djecak na kojeg vojnik slucajno naleti i ovaj mu isto, pogadjate, spasi glavu. A djecak je ludnica karakter, ako ni zbog cega, onda film vrijedi pogledati zbog njega. 

A ako netko skuzi tko je tu od tih likova na kojoj strani, za koga spijunira i koga, zapravo, zeli likvidirati, nek' mi javi. Jer te ostale ja nisam uspila 'skontat'. A nije mi ni bitno. Meni je vazno da film zavsava happyendom i da sam poslije njega mogla zaspati. 

E da, mozda sam vas trebala unaprijed upozoriti da ja volim znati sta se dogadja na kraju filma, prije negoli ga i pogledam. Na taj nacin lakse pratim kako i na koji nacin se nesto dogodilo, sto je meni bitno u filmu. A cesto i u zivotu.

I za kraj, nadam se da nisam upropastila dozivljaj onima koji mozda ne vole da znaju kraj filma. A sve nesto imam osjecaj da je takva vecina ljudi. Oh, well... :)

A film - preporucujem u skladu s ocjenom ispod.  


Ocjena: 5 / 10


pozz svima, 
vasa M. 


petak, 13. ožujka 2015.

Susreti trece vrste...

Dobar dan svima!

koji ste me citali prije nekoliko godina, a i onima koji ce mozda ubuduce.
Najprije da vam svima kazem da necu pisati ć, č i ž jer mi je tako lakse i brze.
Vjerujem da cete se snaci i bez kvacica.
I isto tako necu pisati ne cu i ce te, jer mi je to glupo. A tvorci novih hrvatskih pravopisa mogu da mi pusu ako im to smeta.

Osim toga, imam i jos jedno upozorenje za sve neljubitelje engleskog jezika i ljubitelje cistog hrvatskog jezika. Ako vam bude zasmetala moja englestina imate dva izbora:
prvi - otidjite u miru
drugi - google prevoditelj. Naucite nesto.

E, sad kad smo to rijesili da vidimo zasto danas pisem....

Danas, dakle, pisem, zato sto sam se upravo vratila sa Sajma poslova u Splitu.
Nekidan sam dobila poruku od Hrvatskog zavoda za zaposljavanje, ispostava Malo Selo Uz More, da se pojavim na recenom sajmu. I ponesem svoje cevee.

Ucinih sto mi je nalozeno, doduse malo nevoljko jer sam morala uzicati od staroga 50 kn za gorivo, nasto je on poceo svakodnevnu jadikovku da para nema i tako to, al mi je na kraju ipak udijelio tu donaciju. Dok je on jos uvijek recitirao, ja sam vec bila s druge strane vrata i klapala potpeticama svojih cizmica niz skaline.

Sajam se odrzavao na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Lijepa zgrada. U posljednjih nekoliko godina sam imala priliku posjetiti je par puta i mogu reci da mi se svidja. Onako, iz prve. Cak mislim da bih se jednog dana mogla vratiti i tamo odraditi jos jedan stupanj svojega ionako visokog obrazovanja. Pa sta, ako sam prekvalificirana ovako, sto da ne i jos malo vise. Razlike ne bi bilo nikakve, a ja bih mozda provela neko vrijeme prisjecajuci se boljih vremena sjedenja u studentskim klupama i razvaljivanja ispita. A mozda bi i tu razvalila koji.

Sreca je bila da sam parking uspjela pronaci relativno blizu faksu, tako da sam se zadovoljna uputila uz njihove skaline. Dok sam se tako uspinjala, u glavi su mi odzvanjale misli "Dekanova nagrada, Rektorova nagrada, Dekanova nagrada, Rektorova nagrada...". Pitala sam se zasto to u Hrvatskoj nikome nista ne znaci. Osim meni.

Moj plan je bio jednostavan. Prvo pronaci zvake. Onda obilaziti standove.
Zvake zato sto sam za rucak spremila super oslic sa maslinovim uljem i bijelim lukom. A pola sata jednostavno nije dovoljno da ti miomirisi ispare.
U maglovitom sjecanju od mojeg proslog posjeta tom faksu mi je ostalo da tu ima neka trafika i da bi se tu mogle naci i zvake. Avaj, trafike vise nema. A kad sam isla upitati jednu studenticu gdje bih mogla naci zvake ispalo je da ona ne govori hrvatski. Poljakinja, cura na Erasmus programu razmjene studenata. Bas me je obradovala. Oni koji me znaju znati ce da obozavam sve strance u Splitu.

I onda ja nju fino na engleskom pitam da jel imaju zvake tu negdi, a ona me zbunjena, uputi u menzu. Nije ih bilo ni u menzi tako da mi je ostalo da se nadam da ce se mozda ukazati na nekom od standova. A dotad, zacepi, smjeskaj se i izbjegavaj konverzaciju. Pravi se da si mutava i da samo gledas. Ko i u kineskom ducanu.

Moje prognoze su se pokazale tocnima. Na najudaljenijem standu, u dnu hodnika, stajala je pletena kosarica puna bombona. Yeeeey! Nisu zvake, ali ce svakako posluziti. Zgrabim jedan KiKi i objasnim curama na standu razlog svoje radosti. One se nasmijese, iako naravno, malo zbunjene, ali sta cu, do sada sam se vec pomirila s time da imam takav utjecaj na ljude. Nekad ga cak koristim kao svoju prednost. Statistika uspjeha te taktike je 50:50.

Posto su cure bile dosta mlade, a samim time i neiskusne dozvoljavam si misliti, na kraju sam ih ipak uspjela osvojiti svojim sarmom, pa mi je jedna rekla da sam joj bas simpaticna. Sve pet, ali njihov stand i firma koju su predstavljale nisu bili moja 'ciljana publika', tako da sam odleprsala dalje, duboko se zahvaljujuci na bombonima. Dale su mi i jedan 'za puta'.



Posto je ovo moj vec treci sajam poslova u SD zupaniji, sad sam vec iskusna Sajam-posvudusa.  I kao takva, ne dam se vise zavarati. Ponijela sam samo sest cevea - tri na hrvatskom i tri na engleskom jeziku. Ne dajem vise svoje cijenjene informacije bilo kome. Samo 'dostojni' moguci buduci poslodavci ce dobiti te vrijedne primjerke hrvatske knjizevnosti nezaposlenih osoba u Republici Hrvatskoj.

Dok sam tako setuckala hodnikom sa standovima, guzva je bila prilicno velika. Izmedju tone Nezaposlenih, primijetila sam i nekoliko Zaposlenih osoba. Ok, tu ne ubrajam ove 'prodavace' sa standova. Ovi Zaposleni su imali neku drugu vrstu aure. Ovo su bili Zaposleni u Drzavnim Sluzbama, tocnije receno, u Ministarstvu. I precjednik je bio tu. Kaze jedan frend na kojeg sam naletjela "Pa nije predsjednik, on je ministar", al ja reko "Ma sve je to isto".

I taman sto sam tu recenicu dovrsila, kad netko me ramenom o rame. Misleci da smetam da prodje, ja se pomaknem, al' covjek stade i pogleda me ravno u oci. Skoro sam se prepala!  Ma nisam, salim se :) Pa znate da mene moze prepasti jedino moj prijatelj Denis kad me u hodniku zaskoci i zaglumi vampira. Al onda ja tako vrisnem da prepadnem cijeli kat radnog kolektiva. Bivseg. Oni o kojima pricam, znati ce koji su.

Dakle, tko je bio? Glavom i bradom - precjednik. 



Ok, ok, ministar.
I pita mene lijepo covjek koji posao trazim i koja je moja struka. A ja ispalim onako na brzinu, ni manje ni vise nego - istinu. A toliko sam se pripremala da smanjim kvalifikacije barem ovako, u rijecima, kad vec ne mogu na papiru. Bemti "prekvalificiranost".

-  Aaa, tesko sa tom strukom do posla sada...
- (Duh!) pomislim si, al sam se pristojno uspjela suzdrzati.
- ...mozda jedino u nekoj multinacionalnoj kompaniji...
- A mozda i u Ministarstvu, reko ja i samo sto mu nisam namigla, onako zavjerenicki, kao da ce on odmah skuziti da stvarno, totalno sam u pravu i pitat ce me ceve odmah tu na mjestu. I za tjedan dana meni ce stici poziv od Ministarstva za eto taman upraznjeno radno mjesto, koje eto taman nekim cudom za mene pase.

Uglavnom, nakon toga je rekao nesto o taman evo ovim novim projektima koji se bas danas promoviraju, i ja sam eto taman na pravom mjestu.
A ja sam se lijepo smjeskala, kimajuci glavom, jer ipak, nikad ne znas, ipak je to precjednik. Ok, ok....




Sa sajma sam izasla kakva sam i dosla. Lijepa, pametna i nezaposlena.

Hajd' sta ima veze. Idem sad lijepo na kavicu u Prime 3, da sredim dojmove. Ipak sam imala 'sudar trece vrste' sa JVO (Jako Vaznom Osobnoscu). Mozda su me o tome obavijestavali oni moji nedavni snovi sa Obamom. A mozda i nisu. Jer u snu mi je B. Obama davao putovnicu i nesto love za 'da se nadje'.

U svakom slucaju, nije to sad bitno. Dan je bio lijep, a svaki susret sa precjednikom, pa makar i u snovima,  je dobar znak.

Ok, ok.... :)

dodatak 20.03.2015.

a evo sad vidim i ovo... 
Sa Zavoda obavještavaju da nezaposlene osobe imaju besplatan prijevoz linijama javnog gradskog prijevoza koje prometuju do Ekonomskog fakulteta uz predočenje pozivnice koju mogu preuzeti u prostorijama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Bihaćka 2c, Split. ( preuzeto sa:  http://split.com.hr/novosti/vijesti/8-sajam-poslova-splitsko-dalmatinske-zupanije)
Zasto me moja savjetnica sa HZZ-a, koja mi je poslala obavijest na mobitel, nije obavijestila i o ovome?  

dodatak 23.03.2015

i odgovor stize i na ovo gore pitanje... zato sto samo grad Split pokriva troskove svojim nezaposlenima, grad Kastela - mosh se slikat!



(Fotografije preuzete sa stranica Slobodne Dalmacije)


Kako ostaviti komentar