Stranice

četvrtak, 19. studenoga 2015.

PETA GORA

ili Kako postupati s izbjeglicama/migrantima...


Evo čitam opet ovu knjigu od Paola Coelha... Svidila mi se strašno kad sam je prvi puta pročitala, a svidjaju mi se i sve njegove knjige, ok 99 posto njegovih knjiga. Jedina za koju mogu reći da mi se uopće nije svidila je  "11 minuta", al o tome drugi put. 

Dakle, Peta Gora je, ukratko, knjiga o proroku Iliji i njegovom životu. Pošto nisam čitalac vjerskih i biblijskih tekstova, a ni neki katolik vjernik par exemple, ovdje sam samo ukratko provjerila što Internet (točnije web verzija Glasa Koncila ) kaže o proroku Iliji pa sam tako našla da se priča uvelike podudara sa Coelhovom, ali je pisac tu vjerojatno uzeo sebi i neke slobode da bi umjetnički izrazio ono što je on htio da ta knjiga kaže. 

Odlučila sam se danas osvrnuti samo na jedan mali dio te knjige, zato što me je podsjetio na gorući problem Lijepe naše a bome i svijeta. Govori se o izbjeglicama. 

Pa kaže: 
Iako je Ilija vjerovao u jednog Boga i bio neprijatelj njihove princeze, svećenik je zahtijevao da pravo utočišta bude poštovano. Svi su poznavali drevnu tradiciju: ako neki grad odbije pružiti utočište putniku, djecu njegoih stanovnika snaći će u životu ista nevolja. Kako su potomci većine građana Akbara bili raspršeni po svijetu, na brodovima ogromne feničke trgovačke flote, nitko se nije usudio prekršiti zakon gostoljubivosti. 
Iako se ovdje govori o tradiciji vjere kojoj Ilija nije pripadao, mislim da sve vjere ovog svijeta imaju jako slične stavove o gostoljubivosti. Ili su barem tako u svojim začecima imale. A kakav je onda stav Katoličke vjere prema ovome pitanju?  Koliko znam, jako sličan. Ili, možda se trebamo upitati "Katoličke vjere da, ali u kojoj zemlji?"

Hrvatska je, recimo, devedeset posto katolička zemlja. Ali, stajalište koje zastupa poglavar Katoličke crkve u svijetu, Papa, se nekako ipak razlikuje od stajališta koje zastupaju mnogi sljedbenici te iste crkve u Hrvata.

Papa kaže u svom pismu :
Migrants are our brothers and sisters in search of a better life... 
dakle, "Migranti su naša braća i sestre u potrazi za boljim životom..."

A ja svakodnevno slušam, i od onih "malih" i "velikih" izjave koje ne dolikuju pravom kršćaninu ni Katoliku, o načinu na koji se izbjeglice trebaju primiti, kako im pomoći da dođu do svoga cilja tj. zemlje u koju su se uputili tražeći mir i život. Slušam takve izjave i mišljenja nekih ljudi i pitam se kako se netko može nazvati vjernikom, citirati Bibliju na svojoj Fejs stranici, a u isti tren biti član Facebook grupe koja poziva na mržnju i protjerivanje izbjeglica? Što bi rekli Ameri, tu sam totalno "dumbstruck". Toliko iznenađena da ostajem bez riječi.

Nisam pozvana da dajem moralne ni vjerske upute o tome kako se ponašati. Ali, kad je neka tema ovako važna, želim izreći svoje mišljenje i osjećaje. Nadam se, možda naivno, da ću potaknuti i druge da budu osjećajniji i milosrdniji prema narodu u nevolji. A ponajprije možda pripadnike te famozne Facebook grupe čije mi postojanje skoro pa ulijeva strah u kosti, a definitivno me rastužuje njeno postojanje. Jer, sjetimo se i mi u Hrvatskoj, a i u mnogim zemljama svijeta da su i "naši potomci, naša djeca, razasuti svuda po svijetu" čak svakim danom sve više i više... Kako želite da ih stanovnici i vlade tih država prime, dok lutaju trbuhom za kruhom i traže bolji život?

U mojim migracijama, i Amerika i Nizozemska i Bosna su me lijepo primile. I uvijek ću to pamtiti i dobro dobrim uzvratiti. I ne mora mi se nužno u životu ukazati prilika da to uzvratim pripadnicima tih zemalja. Ali mi se ukazuje prilika da to dobro proslijedim na druge. Zar nije to ono što nas čini čovjekom? Pa i vjernikom.

Vaša M.



  





utorak, 20. listopada 2015.

Hotel sa pet zvjezdica...

Em' ti Ljudske resurse i koji me vrag natira da to odaberem za svoj studij.
Što više vremena prolazi, sve više i više mi se gadi ta struka, a nisam u njoj ni dana provela. Skoro. Aj nešto malo jesam.

Uuglavnom.... Evo posljednjeg u nizu odgovora, tj. odbijenica za poslove na koje se prijavljujem.
Većina ih izgleda isto, ali ću objasniti po čemu je ovaj 'poseban'.

" Poštovana __(Ja)____,

Zahvaljujemo Vam se na interesu za rad u Bla Bla Firmi Puni Naziv Firme i Njenih Satelita Koji Je Zauzeo Više Od Pola Ove Rečenice, te na prilici da Vas i osobno upoznamo.

Nažalost , ovim putem Vas obaviještavamo da nažalost niste ušli u uži izbor kandidata.
Svakako Vašu prijavu ćemo čuvati u našoj bazi te Vas i kontaktirati ukoliko bude potrebe.

S poštovanjem,

Ta i ta  "

E pa stvarno! 
Kao prvo, poslali su mi copy-paste odbijenicu, koju inače dobivam, ako je uopće dobijem, na samu prijavu na posao, bez poziva na testiranje.

Ako sam pozvana na testiranje sa još 9 kandidata, pa valjda sam samim time ušla u neki uži krug!?  Kako onda mogu reći da nisam ušla u u "uži izbor" ?

Drugo, oni će moju "prijavu" čuvati u njihovoj bazi?  A šta sa mojim rezultatima testiranja!? Hoće li i njih čuvati ili će me, ako se opet ukaže prilika, opet pozvati na još jedno višesatno maltretiranje sa bezbrojnim testovima? Koje ću valjda opet ja platiti???

Treće, ne piše se "obaviještavamo", nego "OBAV-J-EŠTAVAMO" !!!  Bez "i" !  Dakle, ni pravopis materinjeg jezika im nije jača strana.

Četvrto, nemojte me MOLIM VAS, više nikada kontaktirati, jer sada ja više ne želim imati posla sa vama. Pitu od jabuka i čaj ste mi naplatili šezdeset kuna!!!  Pa kako vas nije sram?!  Nisam došla u vaš hotel kao pijani Abramovič nego kao Hrvatica koja traži posao. Helouuuuuu !!! I još sam to lijepo naglasila i recepcioneru i onoj curi za šankom koja mi je tako nonšalantno uvalila tu pitu. Takvu socijalnu neosjetljivost nisam vidila još od... od... od prošlog puta kad sam išla na neki intervju u Hrvatskoj.

Ebalo majku, pa koliko svjetlosnih godina ova zemlja ima još putovati da bi došla do Europe, a da ne spominjem svijet i neke druge napredne države. A, kao, eto mi u Europskoj Uniji. Ma mi smo u k....., a ne u Europskoj Uniji. Europska Unija kad poziva ljude na testiranje refundira troškove puta i spavanja po HOTELIMA, a ne da se ja moram uvaljivat rodici na madrac u njenom dnevnom boravku. Iako, lipo mi je bilo vidit rodbinu koju nisam vidila već godinama, ali to sad nije poanta ove priče. Poanta je da svaka ozbiljna firma, koja iti malo drži do sebe, drži i do ljudi koji bi za nju želili radit, a ne tretira ih kao stoku za koju ih nije briga ni kako će doći, ni kako će se snaći, ni koliko su novca i energije potrošili da bi pokazali motivaciju za rad, a koju su oni, očito, protumačili kao NIŠTA!  Je, odali su mi priznanje time što su me pustili da prva odradim intervju nakon testiranja, zato što "živim malo dalje".  !!!  Malo "dalje"  bi meni bija Omiš, a ne j...ni Dubrovnik!  Pet sati truckanja u autobusu!

Ah.

Pa to je stvarno za pozvizdit. Gluho i na'pako, rekla bi moja baba, pokoj joj lipoj duši.
A ja mogu samo reć, po....em vam se ja na vaših pet zvjezdica!  Možete ih dobit još sto od tih šta daju zvjezdice hotelima, ali ja sam danas ta koja daje zvjezdice za ljudskost i profesionalnost. A od mene ćete dobit - NULU.  I to onu šta je Grašo nikidan piva na platou isprid City Centra....



Il' imaš dušu il' si nula od čovika...
                                                                         i hotela, u ovom slučaju...



Nabacila bi vam sad pozdrav,
al još sam uvik LJUTAAAAAAA........
tako da radije idem pivat uz Grašu....




srijeda, 26. kolovoza 2015.

Je, vidila sam tvoju poruku, ali ne očekuj da ti odma' odgovorim.


Na ovaj tekst sam naletjela danas i morala sam ga prevesti i proslijediti jer je to ono što ja svojim prijateljima pokušavam objasniti već duže vrijeme... 



Pa kaže: 


Već sam puno pisao o našoj kulturi opsjednutosti mobilnim uređajima i o načinu na koji transformiraju ljudsku interakciju. Danas želim pisati o pretjeranim očekivanjima koja smo postavili jedni drugima zbog trenutnog odgovora, a i o negativnim posljedicama koje stoje iza ovog načina razmišljanja.

Svatko od nas nosi mobilni uređaj sa sobom po cijeli dan. Mobilni telefoni se sve više pretvaraju iz korisne spravice u produžetak našeg osobnog identiteta. Kada nekome pošaljemo poruku znamo bez sumnje da je druga osoba osjetila ili čula svoj telefon i dobila poruku, ali nažalost to ne znači uvijek da imaju vremena i da odgovore na njega.

U našem svijetu instant komunikacija i zadovoljstva, počinjemo jedni od drugih očekivati i previše kada se radi o pravodobnom odgovoru na poruku bez mogućnosti zakašnjenja. Naši uređaji podupiru ta očekivanja sa porukama kao što su "pročitano" ili označavanjem poruke kao "viđeno". Pa ipak, te značajke znaju biti i korisne u određenim situacijama u kojima odgovor nije zajamčen. Na primjer, ako nekome dam do znanja da sam primio njihov email i vidim da su tu poruku "vidjeli",  ja onda ne ocekujem odgovor. To je dvosjekli mač koji mijenja način na koji komuniciramo.

Mnogi od nas osjećaju da imaju pravo dobiti brz odgovor od osobe sa kojom komuniciraju, ali u stvarnosti postoji dosta valjanih razloga zbog kojih ta osoba nije u mogućnosti odgovoriti. Pisanje porukica u vožnji je veliki problem u našem hiper-digitalnom svijetu i nažalost mislim da su ta neutemeljena očekivanja veliki razlog da se mnogi ljudi osjećaju primorani da pišu tijekom vožnje.
Kada ne dobijemo neposredan odgovor od nekoga mi naginjemo emocionalnoj reakciji koja nas ostavlja ispunjenima neprijateljstvom prema drugoj osobi. Čini nam se kao da nas ta osoba namjerno ignorira i ne uzimamo u obzir da oni možda imaju i neke druge važne stvari u svom životu kojima u tom trenutku moraju posvetiti pažnju. Prilično sebično razmišljanje od nas.

Povijesno gledano,  kada smo htjeli komunicirati s drugom osobom poslali bi im fizički pismo ne očekujući odgovor na duže vrijeme. Još od izuma telefona i e-maila općenito smo očekivali odgovor u roku od nekoliko dana, a ne nekoliko sekundi.

Danas  nam se događa opasan kulturni pomak prema razmišljanju gdje svi ili većina očekuju trenutnu reakciju.
Veliku većinu svog radnog dana ja provodim na svom mobilnom uređaju. Upravljam korisničkim računima, odgovaram na e-mailove, čitam knjige na Kindleu, pa čak i pišem nacrte postova poput ovih na svoj iPhone. Ponekad kada mi netko pošalje poruku na mobitel ili Facebook, nalazim se usred nečeg važnog i ne mogu si priuštiti da me netko ometa. Drugi puta vozim, u teretani sam, na sastanku, kuham, ili sam u posjetu obitelji.

Samo zato što kod sebe imam mobitel ne znači da sam slobodan razgovarati upravo u tom trenutku.
Nisam nepristojan namjerno. Ono što radim jeste da živim svoj svakodnevni život i fokusiram se na stvari koje su malo važnije od najnovijih video uradaka ili slika s macama na internetu, kao što je npr. gledanje u cestu ispred sebe. Kada netko ne odgovori odmah na vašu poruku, nemojte to uzeti u k srcu. Napisao sam nekoliko dobrih razloga za ne odgovaranje, ali prava je istina da je popis je beskrajan za svakog od nas.

Ako vas netko stvarno treba, nazvati će vas. I to je to.
Ništa nije od toliko presudne važnosti da bi se drugoga trebalo odvratiti od rada, vremena koje provodi s obitelji ili pažnje pri vožnji. Kada je riječ o komunikaciji  mobilnim uređajima, našoj kulturi je potreban poziv za buđenje. Onda će možda manje ljudi biti sklono pisanju porukica tijekom vožnje ili se osjećati uvrijeđeno kada ne dobiju odgovor u roku od tri sekunde.



Prijevod: M.T. 

nedjelja, 23. kolovoza 2015.

LIPE LI SU MLADE KAŠTELANKE...

Lipe li su mlade Kaštelanke
koje nose, rojena, na kaiš opanke.
Kolika je njijova lipota,
Da se dive, rojena, trogirska gospoda.
(nastavak na dnu) 


DISCLAIMER!
UPOZORENJE!
Za razliku od mojih prethodnih postova, ovaj je umjereno humorističan i obrađuje jako osjetljivu temu. Ako ste vjerni član HDZ-a ili svaku nedjelju idete na misu, ne preporučujem ga čitati. Sve ostalo je na vašu vlastitu odgovornost.


I tako pričam sa svojom prijom danas, kad ona spomenu:
- Jesi primijetila ove cure danas, kako se ružno ponašaju i bezobrazne su prema ženskima u našim godinama?

Malo me je zateka taj njen komentar, ali mi je odmah bilo jasno o čemu priča. Doduše, ona živi u Kanadi, a ja u Hrvatskoj, ali mislim da je govorila o svojim iskustvima dok boravi ovde priko lita.

Nas dvi smo, po mome mišljenju, ženske u najboljim godinama. Životne priče su nam se spojile u Livnu dok smo radile za međunarodnjake, ali onda je njen scenarij krenuo puno drugačijim tokom nego moj. Ona je udata već više od deset godina I ima kćer skoro tinejdžericu, a ja letim solo I tražim svoju sreću.

Po mišljenju moje prije, kojemu se ja ratoborno protivim, naša generacija već ‘zalazi u neke godine’.  
Ja sam vam od onih osoba koje smatraju da je čovik (ili žena) star onoliko koliko mu je duh star. Oću reć, ako ste veseli i s optimizmom gledate na život, ne možete biti stari. A ako ste čangrizavi i sve vam smeta, onda yes, vi ‘zalazite u neke godine”. I oko toga se nas dvi uvik pokoškamo.

Ali ova njena observacija je bila na mjestu. Ili što bi Ameri rekli „spot on“. A vjerojatno i Kanađani. I Australci. I Indijci i sve engleske kolonije. Ok, dosta toga…

Podsjetio me taj njen komentar na epizodu od prije par godina. Sjedila sam u jednom kvartovskom kafiću i konobarica je bila mlada cura, negdje 20-ak godina. Pošto je bilo vruće i dosadno ljetno popodne, nije nas tu bilo puno. Spomenuta konobarica, njenih par prija (njeno godište) i ja. Možda i lokalni kroner, al on nije bitan za ovu priču.

Mislim da se priča vrtila oko šminke i izlazaka i tako nekih laganih tema. Ja sam sjedila za svojim stolom, pila svoju kavicu i listala dnevne novine, a za stolom do mene prije od konobarice. Ne sjećam se sad više točno detalja, ali mislim da sam u svemu tome i ja bacila neki komentar oko šminke i tako to, ništa strašno, tek tako da se nešto kaže.

Međutim, ono što je slijedilo me je toliko iznenadilo da mislim da sam jednostavno ostala bez riječi. A meni se to rijetko događa, osim ako to ne radim namjerno. Što često radim.

Jedna od cura je na moj komentar uzvratila:
- Šta se ti mišaš, tebe je ionako vrime prigazilo!

Ili nešto u tom stilu. Uglavnom ružno, neočekivano i toliko neprijateljski i iznenada da mislim da je čudo što se nisam privrnila sa stolice.

Ha!????

Ne znam jesam li uspila toj curi išta uzvratit, ali mislim da nisam. Mislim da sam samo uzela svoju kavu i primistila se na udaljeniji stol. Kraj toliko otrova jednostavno nije zdravo sidit.

Dakle, pitam ja vas, odakle toliko otrova u jednoj mladoj i iskreno rečeno, lipoj curi.  ???

Moja prija iz Kanade misli da je danas cijela ta generacija takva, ali ja odbijam u tome sudjelovati. Nije istina. Nedavno sam imala priliku družiti se sa isto tako jednom curom od dvadesetak godina, također je konobarila (ali ovaj put u drugom kafiću) i priča je bila dijametralno suprotna. Na prvu smo se razumile i to se nastavilo cilo vrime njenog rada tu, što je trajalo otprilike mjesec dana.

Tako da ja smatram da je stvar malo složenija nego da idemo generalizirati po generacijama. Mislim da je to uvelike stvar kućnog odgoja kao prvo, a kao drugo same te osobe i njenog karaktera. Bez obzira imala ona dvadeset, četrdeset ili osamdeset godina. Ali nažalost, stvar je i društva u kojem se dotična osoba odgaja. A evo šta naše društvo ‘uzgaja”….

Ja volim pričati sa svima. Koji su pametni i ljubazni. Nekad čak ne moraju biti ni to, ali su onda vjerojatno jako interesantni i kriju svoju pravu prirodu ispod ljušture grubosti. Jer su vjerojatno bili povrijeđeni i misle da se tako štite od nekih budućih razočarenja.

Priznajem, ni mene nije uvijek lako pročitati. I ja sam proživila štošta i naučila se zaštititi. Ali se barem uvijek trudim biti ljubazna. Ne napadam ako me ne diraju. A ako me dirnu onda se u sekundi pretvaram u nindžu. Skoro pa doslovno. Oni koji ovo čitaju, a ne poznaju me dobro, neka imaju na umu da sam radila i za policiju i za vojsku. Između ostalog. To što izgledam kao krhka manekenka ;)  neka vas ne zavara. Imam ja svojih oružja.

Uglavnom, cijela ta tema oko generacijske netrpeljivosti ti žena, u mom životu do sada je rezervirana samo za područje Kaštela. Ne sjećam se da sam igdje u svijetu (tamo di sam živila, jel) doživila išta slično. Pa zašto onda ovde, pitam se.  Jel vi znate?

Zar je moguće da se neke naše cure, pa makar mlade i lijepe, osjećaju ugroženo od njihovih starijih sugrađanki? Jesu li im kod kuće rekli „Ako se ne udaš do nekih godina, vrime će te prigazit“?  I pod tim pritiskom, one bjesomučno traže za koga da se prikače, da ih ne bi ‘vrime prigazilo”.
Ako mene pitate, to je jadan način za odgajanje cura. I vodi samo u neprilike.

Nekad mi ljudi idu prigovorit šta se još nisam udala, ali na obrnuti, pasivno-agresivni način. To su uglavnom ljudi koji me ne poznaju i u prolazu su, ali se smatraju pozvanim da komentiraju moj životni stil. Kao npr. nekidan. Kaže čovjek “Ma, ti si lipo pametna. Štaš se udavat. To su samo problemi. Ovako ti je lipo, nikome ne odgovaraš, slobodna si.

- Je.  – reko’ ja. – Ima to svojih prednosti. Ali I mana. Ka I SVE DRUGO.

I tu je se mora sa mnom složit i tema je fala bogu bila brzo gotova. Do idućeg puta i idućeg slučajnog prolaznika. Ili iduće lipe cure koja će smatrat da sam joj konkurencija i da nije fer u ovom bazenu poželjnih kaštelanskih neženja da i ja imam pravo na izbor. Ah, bože.

Ne znam. Ja to sebi ne znam drugačije objasniti. Ali nemojte misliti da je to mali problem. Iz istog razloga, samo malo bolje zamaskirano, zgadilo mi se jedno društvance s kojim sam se družila skoro dvije godine. Ja sam žena i znam prepoznati djelo žene koja je izmanipulirala ‘svog’ muškarca. I iz čijih su usta izašle riječi koje ni on sam ne zna objasniti. Ali šteta je napravljena, a kao što znamo, život ne prestaje, nego se vrti u krug. Neki će reći “Bog sve vidi”, a ja ću reći “Karma is a bitch”.

A svim onim curama, ili ženama, koje se osjećaju ugroženo od mene, ili bilo koje moje vršnjakinje,  želim poručiti ovo: Poradite na sebi i svom duhovnom odnosu sa samima sobom. Lijepe ste, vrijedne, bog vas voli upravo takvima kakve jeste i ne dajte da vas itko uvjeri da ste manje vrijedne od bilo koga drugoga. Život će proći, ali vaše vrime neće nikad. Ne dajte da vas plaše sa kojekakvim glupostima i izjavama. Ni roditelji, ni rodbina, ni dobronamjerni prijatelji. Život za ženu POSTOJI, čak iako se nije udala do dvedeset i pete. Ili četrdesete. Ili ikad.

Ako ne vjerujete, pogledajte u mene. A ako ne znate kako u to povjerovati, dođite u moj kvartovski na kavu, pokazaću vam. J

Vaša M.

(nastavak pisme s početka)

 ...Sjaju im se britve i panciri
Da se čude, rojena, spli’ski kanceliri
I ostala sva spli’ska gospoda,
Videć zlato, rojena, bogatoga roda. 

To je njima rad i štednja dala
A priroda rojenu lipost darovala.
Tako piva od Bijaća vila
Kad je nekoć tamo u Bijaćin bila… 
 



















subota, 11. srpnja 2015.

WELCOME !

Dear guests,
In order to make your stay as pleasurable as possible, and to give you information and pointers on what else to see and do (besides enjoying the swimming and sun tanning), I compiled a list of nearby Restaurants and Interesting Places to See.
Of course, this is just few things, there are many more…
For any other information, please look me up downstairs, or if I'm out and about send me a message (Phone, Skype, Viber, Whatsup)…

Once you’re settled in the Apartment, you will also find Information and Flyers about Renting boats or organizing Day trips to other beautiful beaches in this area, Spa and Massage, Renting Bycicles for enjoyable rides on the Kastela Riviera and others.

So, here we go... :)




RESTAURANTS
(by order of recommendation)
                Kastel Kambelovac, by the sea, 15 min easy walk, go west from the Apt

2. ODMOR
                K. Kambelovac, on the main road, Cesta. F. Tudjmana, 10 min walk west of the Apt

3. BUŽA
                K. Kambelovac, on the main road, best to take car, 5 min drive West

                In Marina Kastela, walk east 5 min.

                Also in Marina Kastela, second floor , above the main reception

INTERESTING PLACES TO SEE
                - Castle on the West side (when you’re sitting on the terasse J )
                - Game of Thrones filming location, pay attention to Season 5 

2. TROGIR
                - 15 min. drive to the West, UNESCO protected old town, plenty of restaurants, shops, bars, buzzing with activities on the water front

3. SOLIN – SALONA (antique city ruins)
                - 10 min drive East, gorgeous antique site seeing

4. SPLIT
                - Dalmatia’s Largest City, Diocletian’s Palace, numerous restaurants, bars, events
                - Game of Thrones filming locations throughout the whole Old Town- Palace
5. KLIS
                - the old fortress, 10 min drive North-West from the Apt
                - also Game of Thrones filming location

6. STOMORIJA – BIBLICAL GARDEN
                - 15 min. drive from the Apt, in the hills
                - Middle Age Catholic Church devoted to St. Mary
                - Biblical Garden  - made in honor of visit of Pope John Paul II to Dalmatia

                - 60 min drive to the West, near town Sibenik
                - wide variety of family and social activities and games, primarily for children of all ages, but also for adults.

8. VRANJACA CAVE  - pictures- cca 20 min drive NorthWest towards Dugopolje

9.  DUBROVNIK (one day trip) - check one of the options HERE!  

10. Rent-a-Boat Kastela to go visit nice beaches in this area, or water transfer to Split...

BEACHES

1.  Beach Kamp - closest to the Apt., 50 mtrs East
2.  Beach Baletna Skola - 1 km West, best if you have small children and also very close to the restaurant
3.  Beach "Airport/Divulje" - for younger adults ages 15 - 30 
4.  Beach "Kava" - on island Ciovo, you can rent a boat to take you there
5.  ...and here is the list of many more :) 



EVENTS, CONCERTS 

  1. ETHNOAMBIENT - Solin, GRADINA - mid July, every summer, excellent !!! :) 
  2. VECERI DALMATINSKE PISME -  Evenings of Traditional Dalmatian A Capella singing - mid July every year   
  3. KAŠTELA SUMMER program (Kaštelansko kulturno ljeto)  Program for this year's events can be downloaded here http://www.kastela.org/novosti/kultura/30615-program-kastelanskog-kulturnog-i-zabavnog-ljeta-2017  or found in print in Tourist Board Kastela, Kastel Luksic 
  4. more coming...                   
MUSIC VIDEOS
 FILMED AROUND THE HOUSE

1. klapa Cambi - tribute to Arsen Dedic
"Tamo da putujem" 

2. klapa Cambi - Kriva karta 

MOVIES FILMED AROUND THE HOUSE :)

1. Game of Thrones, Season 5 (filmed in August, 2015)
Kastilac plays the role of The Free City of Braavos, here is the clip where you can see it :)
Arya Stark arrives at Kastel Gomilica...er, The Free City of Braavos :) :) :)




2. Le Fantome -  FORD EDGE commercial, starring Danish superstar Mads Mikkelsen 
check it out here:  Le Fantome





We wish you a great Summer Holidays in Kastela and our Apartment !  J
Your hostess, Merri


četvrtak, 25. lipnja 2015.

KASTELA THIS SUMMER...



The official opening of this year's Kaštela summer program will be held onThursday, June 25, at 9 pm. The opening ceremony is at Brce  (The Center) in Kastel Stari  starting with Fashion Show called Nostalgia, featuring traditional costumes of Kastela, as well as presentation of old crafts.

Events at Brce in Kastel Stari will begin early in the day, at 11 am, with opening of the Eco-Etno fair. The Folklore Dance group "Ante Zaninovic",  Kastela Majorettes and Classical Music Band "Zrinski" will entertain guests with their traditional and modern dance and music.
 
KUD Ante Zaninovic


Musical performances at the opening of the Kaštela Cultural Summer  and Fashion Show Nostalgia , will be held by CGS Zrinski, A Capella singers "Kampaneli" and "Ventula",  Nedo Kovachev,  different cultural associations, "Uskoci from Klis" and others.

Nostalgia and Eco-Etno Fair will continue in the following days too, so on Friday at 10 am, at Brce, the traditional breakfast for guests will be organized with a performance of different culture clubs. Friday evening hours are reserved for the fashion show  of individual designers and their creations inspired by national costumes, and the music program will be held by A Capella singers "Putalj",  Drazen Zanko,  dance club Lolita and guests from Djakovo.

On Saturday morning, breakfast will be prepared by the hosts of PSK Sardine, and Traditional dance club "7 Kastela" will perform national dances. On the same day, at 8 pm, there will be a Eno-gastro evening, organized by the Kastela Craftsmen Association.
Closing of the Eco-Ethno Fair will take place on Sunday in the evening hours.
Enjoy! J


for more info, in Croatian, visit Portal grada Kastela

utorak, 16. lipnja 2015.

Igra prijestolja... u nasemu malome mistu

GAME OF THRONES

E, ljudi moji, danas moram malo pisati o onoj Igri prijestolja....

Ajme!  Jucer sam odgledala zadnju /desetu/ epizodu pete sezone. Na netu, naravno :)  Ako vas zanima link, javite mi se pa cu vam rec', jerbo necu ovde da reklamiram :)

Uglavnom, ajme sta je to bilo. Sok totalni!  A koljacine, a golotinje, a svasta se nesto izdogadjalo a sad ne smin pisat detalje da ne bi pokvarila onima sta jos nisu gledali, jel....

Medjutim, svi vec znate da je u petoj sezoni jedna od glavnih lokacija moje susistvo, taj famozni KASTILAC u Kastel Gomilici. Evo vam ovde jedna lipa slika koju sam usnimila proslo lito dok su filmski radnici postavljali kulise po okolnim kucama, a ja se svako malo setkala okolo i vizitavala... ;)


Ovo je, dakle, slika trznice Slobodnog grada Braavosa, popularnog nazvanog Free City of Braavos.
Dok su se kulise postavljale receno nam je da ce to otprilike biti to, ali nan nisu smili puno govorit jer im je bilo zabranjeno. I tako sam i ja u iscekivanju, napokon docekala da izadje peta sezona da napokon mogu vidit kako je to ispalo na Holivudskom platnu.

Mogu vam rec da je LUDNICA! :) Super je ispalo.
Doduse, ovaj most od Kastilca je u filmu dugacak jedno par kilometara !! Nad nasim 'selom' se natkrila ogromna kupola neke lipe gradjevine za koju ne znam sta je, a prolaz izmedju Marjana i Ciova je nogama zapasa neki Kolos kojeg naravno, u pripremama nigdi nije bilo nego su ga kasnije digitalno nadodali. Ali izgleda bas impresivno. Skoro da ne bi bila skoda da je taki ovde i uzivo. Pogledajte, svidice vam se.

Unutar Kastilca, a znamo koliko je to malo mista, snimljene su scene di Arya Stark seta okolo i gura kariolu, radeci naravno nekima o glavi, a usput ka' ono, prodaje skoljke.

Ovo s metlom, ovo je domaca baba :) a kraj nje Englez koji je vec odusta od objasnjavanja i zamolbi da mete malo poslje, kad oni zavrse, Dzaba mu, baba nis' ni kuzila, hehe 


Ne znam je li to zbog toga sto je snimano u nas, ali stvarno mi se ova peta sezona najvise svidja od svega do sada odgledanog. A citam danas da je u zadnjih nekoliko epizoda i redatelj novi, tako da je to mozda i zbog toga. Ali neka je, dobro je skroz ispalo.

Iznenadila sam se ugodno da su filmasi ono sta su snimili u samo pet dana (uz misec dana priprema), uspili od toga napravit materijala za cini mi se vise od pet epizoda. Impresivno!

Ali, bome su i radili ka' veliki....


Kao sto neki od vas vec znaju, na fejsu sam se vec dobrano  nahvalila i pravila vazna kako je i moja kuca imala ulogu u seriji, ali ni ovde ne skodi ponovit, za one koji SLUCAJNO to mozda nisu vidili , hehehehe....

:) 


Mozda ce neki reci da vec pretjerujem, ali ja mislim da ne. Ja mislim da mi je ovo jedinstvena sansa da izreklamiram svoj apartman i poboljsam svoj 'biznis', kad vec svi ti ljudi koji su placeni da od ovog grada nesto ucine propustaju priliku da nasa Kastela ucine poznata svijetu i napokon vrate turizam tamo gdje je bio odavno, i prije nego sto je Splitu pala mana s neba pa se od tranzitne destinacije pretvorija u turisticko 'cudo'. Ajmo ljudi, dajte, probudite se vec jednom!!!  

Ne volim vikat na internetu, ali ne znam vise kako da drucije doprem do nekih ljudi. Cujem da nasi ljudi okolo pricaju da nema bas puno turista u nas. Ma ke!?  Kako nema?  Pa ja sam bukirana vec u treci misec za cilo lito, a i susida mi isto tako. U Gomilici ima turista, ima iznajmljivaca, ali turiste se ne moze vidit  jer ih se nema di vidit. Nemaju di otic, sist i pojist i popit. Odu malo do Baletne skole, ok, tamo in je lipo i dobra spiza, ali to je to. Nema nikakvih vele sadrzaja, ja ih upucujem na Krku, oni sami vec znaju za Medjugorje, U medjuvremenu trazim ko bi ih provoza brodom na neki izletic i jedva sam nasla momka koji to moze ucinit, ali u svome aranzmanu. Nista organizirano, da im ponudim letak i kazem  'to je to, tu ajte, tu vam je super'.

Kastela su lipa, imaju puno toga za ponudit, ali bome ako se mi i nasi 'oci' budemo ovako ponasali, i ono turista sta je doslo drugi put nece.

I zato, molim lijepo, pogledajte Igru prijestolja, (barem tu petu sezonu koja nam je snimana oko kuca) ako nizasta drugo, a ono zato sto su nam ucinili uslugu i BESPLATNO nas izreklamirali milijunima potencijalnih turista. Pricajte o tome svojim prijateljima iz drugih zemalja, svojih trenutnim gostima, dovedite ih u Kastilac, pokazite im okolo. Virujte mi, oni ce to volit i cijenit. Pokazimo im da more i sunce nisu jedino sto nudimo, da ima toliko toga i da se ne moze sve vidit u sedam dana koliko obicno ostanu tu. Jedan moj gost, Poljak, je proslo lito reka da je se dosa odmorit u Kastela, a ja ga nasetala okolo da tek sad vidi da ce drugi put morat doc na misec dana :)

I to se trazi. Vodila sam i njega i cilu familiju i oko Kastilca i na Gospu Stomoriju i po vinogradima i pricala im o vinima i Crljenku i svemu i svacemu. A nisam turisticki vodic. Samo Kastelanka koja zeli gostima docarati lijepe strane svoga kraja, da nam se vrate opet, da pricaju drugima kako je ovde lipo i da nam svima ubrzo 'svane'. Jer cekajuci da drugi (citaj: oni koji su za to zaduzeni)  ucine nesto, bome cemo se nacekati i ko zna ocemo li docekati.

Eto, pocela sam sa krkljancima i golotinjom iz Igre Prijestolja, a zavrsila na necemu skroz drugome, Ali je sve to povezano.

I za kraj, evo vam jedan pozdrav od radnika na seriji koji su mi ukrasavali kucu da se lipo uklopi u ambijent.... :)


Bye-bye !!! :)










srijeda, 13. svibnja 2015.

Biciklom kroz Kaštela

Ovaj sam 'sastav' napisala prije, mislim, čak tri godine. Ali pošto je i danas jednako aktualan, a ja sam se nedavno učlanila u kaštelansku biciklističku udrugu Pedalin, postavljam ga ovdje da se malo podsjetimo.... i da svi zajedno razmislimo kako da naša lijepa Kaštela napravimo sigurnijima i privlačnijima za bicikliranje ili kako bi Ameri rekli 'more bike friendly" :)  


BICIKLOM KROZ KAŠTELA


Aah, vožnja biciklom. Lagani povjetarac u kosi. Osjećaj slobode dok lagano kliziš po stazi, a miris ljeta, mora i borova ti puni pluća.
- Šta voziš ovuda, #$#%, !!!  ajde gori na cestu!!!’- dobaci mi ljutiti prolaznik i tu je čarolija  prekinuta. 
Tako otprilike izgleda doživljaj vožnje bicikla u Kaštelima. U svih sedam! Doduše, u Sućurcu još nisam bila, ne da mi se riskirat život i zdravlje na potezu od Naselja, preko Getroa, do Sućurca. I zato mi ta ideja ne pada na pamet. Držim se ‘sigurne’ rute, od Gomilice do Gabina, koja, po riječima mojih iskusnijih kolega vozača bicikle, ima baremko  6-7 kilometara. I jos toliko nazad, nakupi se lipi ‘workout’. 
U svome ‘selu’ krenem polako, pazeći na šetače i djecu po Torcu, zagrijavajući se.

 U Kambelovcu već nalijećem na prve ležeće policajce koji me podsjećaju da još uvijek imam bubrege. Jesu li još na prirodom određenom mjestu, to je već drugo pitanje. Srića pa mi ‘bike’ ima amortizere, što se ne može reći za većinu drugih koje susrećem putem. ‘Bidni ljudi’ mislim se i vrtim pedale. Oops! Još jedan ‘ležeći’. Ovi je bija još gori. I odma za njim još jedan. Ajme meni, pa šta je ovo? Odlučim ignorirati te male nedostatke i fokusirati se na lijepe stvari. 
Došla sam do Baletne, tu me čeka betonirani uzlaz do restorana koji mi se sviđa jer mi pruža osjećaj sportskog izazova.
 Uspnemo se ja i moj ‘konjić’, a meni osmijeh pobjede na licu. A onda – kočnica! Samo šta nisam udrila u dite koje se zatrčalo pravo na mene, igrajući se i ne gledajući na ostatak svijeta. Tu stanem, siđem s bicikle, i čekam da mi se povrati normalan otkucaj srca. Strah je zeznuta stvar. Zahvalim se bogu što se dite i moj volan nisu poljubili i nastavljam dalje. Jaako oprezno. Dok ne dođem do one nedavno asfaltirane ceste koja spaja Baletnu i Lukšić. E, tu sam svoj na svome. Ipak, još uvijek ne žurim, nego samo uživam lagano. Znam da će za sekundicu doći i onaj zavoj koji mi je uvik gušt, a kao što sam primjetila i mnogim drugim biciklistima. Naravno, jedino ako baš u taj tren ne uleti neki tinejdžer sa BMW-om ili dostavni kamionet koji ide ko zna di, a zauzme cilu cestu.  A to je često.  

Nakon ovog dijela slijedi laganica po cesti ispod Suda, gdje se počinju pojavljivati i povremeni joggeri. Drago mi ih je vidit, nekako mi stvaraju osjećaju kao da se nalazim u nekakvom europskom ili američkom gradu, gdje se ljudi u slobodno vrijeme bave i drugim stvarima osim ispijanja kava na štekatu. Sva sretna, dolazim do jedne od najopasnijih točaka na mojoj ruti. Bugsy bar i Raskršće. E, tu već uključujem sva vidna i slušna osjetila, usporavam opet maksimalno, a znam da bi mi najpametnije bilo sići s bicikle i odšetati dionicu do lukšićke crkve.
 Odmah zatim dolazi onaj zavoj kod Vitturija koji je uvijek lutrija u pogledu tko se spušta s druge strane, bilo da su auti ili ljudi ili biciklisti. Nikad ne znaš ni s koje strane će ceste biti, ni kojom brzinom dolaze. A iskustvo mi već govori da je najpametnije pretpostaviti da će ljudi ići krivom stranom ceste, a auti dolaziti prebrzo.
Kad sretno prođem i taj dio, opet polako polako do iza crkve. Sad je tu već manje ljudi i prometa a imaju samo dva ‘ležeća’. Uf, jedan bubreg na mjestu, drugi bubreg isto.
Zavoj kod Miljenka i Dobrile obožavam iz oba pravca.

 Kad idem prema Starome, uzbrdo je i moram se malo potrudit da u drugoj brzini izvučem do vrha (ponosna sam, ipak sam ja tek početnik). Osjećam mišiće natkoljenice kako lagano gore i zamišljam se kao ponosna vlasnica istih za dva miseca kad ih dovedem u stanje izgleda kao što su Severinini već danas.
Na povratku volim taj zavoj zato što je nizbrdo, pa onda i uz malu brzinu postignem onaj osjećaj koji me uvijek navede da vrisnem ‘jiiii-haaaaaa!’. E je dobro onim kaubojima!
Dakle, stigli smo i do staroseljanske šetnice. Tj, onaj dio od hotela Palace do početka sela u Starome. 
Tu već ima dosta rekreativaca, ali su svi uglavnom tolerantni i prometno pristojni. Guštam do centra sela, a tad počinje PRAVI izazov. Raskrsnica na dnu novoasfaltirane ne-znam-kako-se-zove ulice. Totalni kaos. Opet bi bilo najbolje prošetati biciklu, ali me sramota da mi opet neki stari dida ne kaže, ka prošle godine u Nizozemskoj kad mi je bila pukla guma ‘Ridden. Ridden!’ Jezik nisam znala, ali mi je bilo jasno da mi oće reć da je bicikla za vožnju, a ne za šetnju. Nije mi se svidija njegov humor. 

U biti, u Starome, u selu, sve postaje izazov.
 Riva je ovih dana prepuna ljudi, a cesta auta, i parkiranih i onih šta voze. Najbolje bi ga bilo zaobić. Ali kako? Kojim putem? A neću da tu odustajem jer ima još lipe vožnje do Gabina. Zato opet usporim do brzine onih šta idu nogu prid nogu. Čekam ih da prođu, nekad pristojno zazvonim da im odam svoju prisutnost iza njihovih leđa, da me puste da prođem. Uglavnom sve to ide, ali nekidan mi se obratija onaj sa ‘savjetom’ da ne idem tuda nego ulicom. ‘Ne mogu proć ulicom, puno je auta’, rekoh u svoju obranu. ‘Ma vidi nje! Ti bi se još i svađala!’ E tu mi je malo puka film pa sam u glavi zamislila popularni znak srednjim prstom iz američkih filmova koji mu kaže di se može gonit, i odlučila samo produžit dalje. 
‘Ti ćeš mi govorit di da vozim. #$%&%$#! Aj ti na cestu pa nek te sruši auto.’ I svašta sam još nešto takvo u sebi razgovarala s njim, ali ubrzo mi je postalo jasno da od te konverzacije nema kruva. Na moju žalost, morala sam si priznati da čovik možda i nije u krivu. Da bicikle ne bi tribale vozit po šetnici između ljudi. Da bi biciklisti trebali vozit tamo di je za njih određeno. Je, da. A di bi to bilo u našim lipim Kaštelima??? Možda kad se ostvari gradonačelnikovo obećanje da će se izgradit  šetnica za ljude i staza za bicikle kroz svih Sedam Kastela. Daj bože, što prije to bolje. Al’ dok to ne bude, predlažem da jednostavno svi budemo malo uviđavniji jedni prema drugima.  Puno nas je i nekad je gužva, al’ suživot je moguć. J


subota, 9. svibnja 2015.

Dobrila i Miljenko - moderna ljubavna priča

Otvorila je oči lagano i sneno, budeći se polako u novi dan.

Bio je petak, za mnoge kraj radnog tjedna, ali za nju, jedinicu iz bogate Kaštelanske obitelji Vitturi, bio je to poseban dan.

Danas će susresti svoju ljubav, Miljenka, potomka obitelji koju Vitturiji nisu mogli smisliti već generacijama. Tamo od onog dana kada su se njena pra-pra baka imenjakinja i njegov pra-pra djeda Miljenko Rušinić zajedno uputili na drugi svijet zbog nedozvoljene im ljubavi.

Ali ovo su bila druga vremena. Godina je dvije tisuće i petnaesta. Dvadeset i prvo stoljeće. Pa iako se njihove obitelji ne vole već toliko dugo vremena, Dobrila se nadala da je prošlo dovoljno vremena i da je vrijeme da se zakopaju ratne sjekire tih dviju uvaženih i značajnih obitelji.

Ustala se, puna nade i dobro raspoložena. Za sat vremena trebala se naći s krojačem koji će joj predati njenu zgotovljenu haljinu za ovu posebnu prigodu. Dok su zajedno birali materijal za haljinu, prije nekoliko tjedana, Dobrila je sjajnih očiju gledala u svijetlo-zeleni muslin od kojeg će nastati njena haljina. Elegantna crna čipka će obrubljivati rubove rukava i  i poprsje, a dužina i kroj haljine će savršeno podsjećati na eleganciju i bogatstvo onih davnih vremena njene pra-pra bake.

Imala je točno dovoljno vremena da ode u kvartovski kafić i popije svoju uobičajenu prvu jutarnju kavu. I nasmije se glupostima koje su skoro svakodnevno servirali drugi ispijaoci kave, zabavljajući jedni druge i tako si pokušavajući uljepšati dan.

Dok je tako za šankom ispijala kavicu, nervoza ju je već pomalo hvatala. Nazvala je krojača da provjeri da li je stigao, ali se on nije javljao. Što li ga je moglo zadržati? Pa znao je koliko je ovo za nju važan događaj.

Kad je završila s kavom, uputila se kod krojača i srećom, bio je tu. Opradavao se da je sinoć malo zabrazdio s ekipom, pa mu se jutros bilo jako teško ustati, a ona mu je oprostila. Ipak je on mladić od devetnaest godina, živi, izlazi, zabavlja se, mora se to razumit.

Na brzinu je, po zadnji put, probala haljinu, i oduševila se. Bila je zaista prekrasna. A ona je znala da će se njen Miljenko, kad je vidi u njoj, još više u nju zaljubiti, ako je to uopće bilo moguće.

Glavni događaj se trebao dogoditi na Rivi u Splitu. Pošto je Split tih dana slavio svog sveca zaštitnika, Svetoga Duju, njemu u čast organizirale su se razne fešte. Turistička zajednica grada Kaštela je bila pozvana da postavi i svoj štand za promociju, a oni su u pomoć pozvali i KUD 7 Kaštela, da dođu na svečano otvaranje i uveličaju slavlje svojim prisustvom.

KUD je se rado odazvao, a Miljenko i Dobrila bili su članovi KUD-a već dugo vremena, tako da ih je dopala čast da oni  budu jedan par predstavnika na otvaranju fešte. Drugi par su bili krojač Dinko i njemica Natascha.

Pošto su Miljenko i Dobrila još uvijek, i nakon dvije godine, tajili svoju ljubav, strahujući od reakcije njihovih obitelji, dogovorili su se unaprijed da svaki idu sa svojim autom. Natascha nije htjela ići s Dobrilom jer Dobrila puši u autu a ona je nepušačica pa joj taj miris jako smeta. A Dinko se htio voziti s Miljenkom jer, pa, valjda zato što su obojica muškarci.

I tako je Dobrila morala krenuti sama. Nije je tu osobito smetalo, osim što je već zamišljala nervozu koju će osjećati kad je budu odmjeravali prolaznici normalno obučeni, a ona paradira gradom u svečanoj haljini koja stilom pripadala nekim davno prošlim vremenima. Nadala se da nitko neće pomisliti da je pukla od nekih droga, nego da će skužiti da je dio predstave koja se događa na Rivi.

Dok se tako vozila od Kaštela prema Splitu, sunce je peklo kao da je kraj sedmog mjeseca. A bio je tek početak petog. Dalmaciju su tih par dana već bile zahvatile nesnosne vrućine, a Dobrila je još bila i na PMS-u. Znala je da će ovo biti teška misija i veliko iskušenje za nju. Ali, ipak se hrabro uputila, moleći boga, gospu i sve svece kojih se mogla sjetiti da joj pomognu sretno doći do grada i odraditi show.

Negdje na Solinu počela je osjećati kako joj srce počinje ubrzano kucati a to se kucanje prebacilo i na bubnjiće u ušima. Ajme, pomislila je, nevolja već stiže. Njena prekrasna haljina je bila šivana po mjeri i toliko uska da je u njoj, ovako sjedeći i vozeći, jedva disala. Ponestajalo joj je zraka, pa je otvorila prozor, ali avaj, nikakve pomoći. Onda je odlučila stati sa strane i ipak otkopčati zatvarač na leđima. To je malo pomoglo. Prodisala je.

Haljina je, ovako otkopčana, spala sa ramena i vidjele su se samo naramenice od grudnjaka, ali Dobrila je smatrala da je to manje zlo nego onesvijestiti se u autu, pa je dala desni žmigavac i ponovno se hrabro uključila u promet.

Nadala se naći parking negdje u hladu, pa čak i ako ga bude morala platiti, ali samo u slučaju da to mogne mobitelom. Kesh plaćanje nije dolazilo u obzir. Vozeći se tako pored zgrade Suda i Dalme pažljivo je gledala na lijevu stranu, neće li je kojim slučajem zadesiti sreća pa da se tu ukaže neko slobodno mjesto. Šipak! Sve je bilo puno. U očaju odluči skrenuti desno, gore prema Tehničkoj školi, jer joj je jedna prijateljica prije rekla da se tu zna naći besplatan parking. U sebi je usrdno ponavljala "Piramida! Piramida!" jer se netko nedavno kleo da to pomaže u pronalasku besplatnog parkinga u gradu. I gle čuda!  stvarno je pomoglo. Doduše, tad je već bila kod Kineskog zida, ali šta je-tu je. Ionako je već kasnila, nema vremena za biranje.

Izlazeći iz auta naletjela je na dobru vilu (bakica koja se vraćala kući s pazara) koja joj je pomogla ponovno zakopčati haljinu. Zahvalila joj se dubokim naklonom i krenula prema gradu.

U svoj toj brzini zaboravila je da je ponijela i papuče, za brži dolazak do grada, pa je tako sitnim koracima u visokim i klizavim potpeticama nastavila žuriti prema centru i čak nije imala vremena ni pogledati gleda li je tko čudno zbog njene prelijepe starinske haljine.

Kad je stigla na vrh Marmontove, zbog jedne misli oblije je užas. Pa Marmontova je totalno skliska i puna onih nekih crta-rupa! Kako će proći kroz to minsko polje za njene potpetice?! Ali, drugog izlaza nije bilo. Odlučila se kročiti po onom usjeku koji se činio da ima najmanje crta-rupa i prepuštajući svoju sudbinu u ruke anđela čuvara. Ovo je zaista bio posao za njih.

Stigavši sretno do dna Marmontove, odahnula je i zahvalila se dobrim silama koje su joj do sada pomagale. Odmah je ugledala Miljenka, a potom i Dinka i Nataschu, na jednom od bližih štandova. Pao joj je kamen sa srca. Uspjela je!

Sva je svita već bila tu i izgleda da se još samo na Dobrilu čekalo. Zanemarila je dobronamjerne kritike da kasni već dobrano i previše i bila sretna da je tu i da je stigla živa i relativno zdrava.

Svečanost otvaranja fešte za nju je mogla početi. Pošli su do centralne pozornice. .

Dok su se tako Miljenko i Dobrila, i onaj drugi par, lijepo smješkali kamerama i mobitelima, kako domaćih domaćina tako i stranih turista, Dobrila se čvrsto držala Miljenku pod ruku. Što od vrućine, što od uzbuđenja, osjećala je kako joj opet počinje bubnjati u ušima. Nadala se samo da će izdržati prije negoli pozovu gradonačelnika grada Splita, Juru Vitturija, koji je ujedno bio i njen otac, da kaže par prigodnih riječi. Nikako se nije željela onesvijestiti i priuštiti njemu i svojoj majci, predsjednici Turističke zajednice Kaštela, takvu sramotu na javnom mjestu. Kad je njen otac završio sa svojih par prigodnih riječi, njen dragi Miljenko ju je zabrinuto pogledao i priupitao je li sve u redu. Ona mu je samo kimnula glavom i opet se nasmiješila nekoj kameri s desna. Nadala se da se će na slici koja će eventualno izaći u sutrašnjoj Slobodnoj Dalmaciji, neće primjetiti koliko joj je stvarno loše u tom trenutku.

Kad je došao trenutak da njena majka, predsjednica Turističke zajednice Kaštela, kaže par završnih riječi i zahvali se prisutnima, zvonik je upravo počeo otkucavati podne. Zvizdan je. Sunce se nasmijalo još i jače, Dobrila je stavila ruku poviše očiju da može uopće gledati, a Dinko je u po glasa konstatirao da mu znoj kapa u oči. Natascha je isto tako potiho izjavila da ništa ne vidi bez sunčanih očala, a Miljenko se i dalje hrabro smješkao zanemarujući svoje graške znoja koje su sada već kapale po Dobrilinoj prekrasnoj haljini. Prateći tako silaznu putanju jedne njegove graške znoja, kao u usporenom filmu, koja se lagano spušta na naramenicu njene haljine, Dobrila se osjetila sretno i pomalo čudno. U idućem trenutku više se nije osjećala - nikako. Sunca je nestalo i sve je postalo mrak. Onesvijestila se.

Kad je ponovo otvorila oči, nad njom su bili njeni majka i otac, i Miljenko. Bilo je i drugih ljudi, ali oni su bili nevažni.

Ukratko su joj objasnili što se dogodilo, a otac je izjavio "... i da nije bilo ovog dobrog i plemenitog mladića, Miljenka, mogla si udariti glavom u pod i tko zna što bi onda bilo. Hvala bogu pa je on bio tu!"

Dobrila se tada samo lagano nasmiješila. Znala je da će sve biti u redu...

......The End






Disklejmer: 
Svi likovi i poneki događaji u ovoj priči su uglavnom izmišljeni. Nešto je i istina ali to je samo zato da priča bude bolja. Haljina je istinita. 

srijeda, 25. ožujka 2015.

Kako objaviti komentar na blogu?

Ciao svima! 

Posto me je vec nekoliko ljudi pitalo kako objaviti komentar na ovom blogu, malo sam se potrudila pa izmijenila jos neke postavke, i - necete vjerovati - napravila i VIDEO uputstva! ;)

Bilo je tu posla, ali necu vas zamarati s time, nego da idemo odma' u glavu... Kliknite na ovaj link dolje. 



Good luck! :) 




utorak, 24. ožujka 2015.

Putovanja, putovanja...


"Pitat ce te starost, gdje ti je bio pasos..."
 Shale Hrvoje Salkovic, a.d. 2015.  
 Shaletov fejs status...
 ***

E moj Shale, izvrsna ti je ova… 

Pa kad si vec postavio to pitanje, evo da ti lijepo i odgovorim…

Jedan. 
Pasos sam izvadila (i na njemu prvi pecat zaradila) 1989. godine, zato jer sam te godine bila maturantica. Nase maturalno putovanje je ukljucivalo odlazak u Sloveniju, na Bled, i jednodnevne posjete Italiji.                            
                                    Fantasticna Venecija...

i malo manje fantasticne Udine

 (za koje nitko od nas do tada nije cuo, btw). A mene su ustvari dosta podsjetile na moj Split.


Dva. 
Drugi pecat u pasosu (ili je tad’ vec bila putovnica?) je nastao 1991. Cijelu srednju skolu sam mastala o tome da kao baby-sitter odem u Englesku, u London naravno. Sveti gral svih hrvatskih baby-sitter wanna-bes. (Hehehe, koja recenica). Nakon mizernih I do tada najtezih mjesec dana u zivotu, odlucila sam se vratiti kuci. Ok, malo neslavno, znam, al’ sta vi znate kako je to. Tesko je.

Slike nema. 

Tri. 
Kad je se rat napokon i hvala bogu, zavrsio, slijedilo je moje putovanje zivota. 1996-ta. Prekretnica. Sudbina. Nazovite to kako hocete. Sad kako sam ovo najavila pomislio bi covjek da sam otisla, ne znam, u Ameriku. Ali nisam. 

Otisla sam cca 150 km sjever-sjevero-istok. U Livno. Moje drago Livno. Najljepse godine mog zivota. (Do sada). Iako to po ovoj slici ne bi rekli...

Ali vjerujte mi. Jeste bilo. 

I iskreno receno, vise se I ne sjecam jel’ mi tada za BiH trebala putovnica. Hm…. Nope, ne mogu se sjetiti. Ali cemo kontati da je. Jer je to sada druga drzava, a bila je vec i tih dana.



Cetiri. 
Slijedeci pecat u pasosu, pardon putovnici, je bila – Amerika! 

Da, da, ovaj put zaista Amerika. Jos jedna oogromna prekretnica u zivotu. Za ovu vec nisam sigurna moze li se nazvati sudbina, a opet, kad duze razmisljam, da, moglo bi.

U Americi sam zivjela u raznim drzavama federacije, ali posto u njih za pedesetak drzava ne treba pasos, onda nije u redu da to sad ovde ni nabrajam. Jel' da? Dr'zmo se teme.

(evo kako se u Americi prelazi drzavna granica...)

Sad mi je, naprimjer,  jako zao da nisam iskoristila priliku dok sam zivjela u Kaliforniji, da skoknem i do Mexica. Bio bi to lijep pecat.
Ali eto, nisam.

Pet ???
Heeeej, cekaj! A trebam li navoditi sve one pecate sa aerodroma? Munchen, Frankfurt, Amsterdam, Prag, Pariz, London, New York? Hm, dobro pitanje. Ne znam, recite mi vi. (Dole, u komentarima, vidite ono di pise 'komentiraj'? E, tu. J  Hvala.)

Sest. 
Ok, nastavljamo. Dakle, pri povratku iz Amerikau, pecat – Pariz. Nisam vidila Ajfelov toranj ni iz aviona. Valjda zato sto je padala kisa.

Nakon povratka u Hrvatsku, tri godine suse u pasosu…

Sedam 
A onda – Nizozemska! I to let direktno Split – Amsterdam.

Whoo-hoo!

Osam i devet. 
Nakon godinu i pol, novi pecat – Sarajevo, BiH. tj. granicni prijelaz Kamensko, sorry, isla sam busom. Onda opet jedan na Kamenskome u povratku. Jedan za mene i jedan nevidljivi za mog slijepog putnika - macka Mikey-a. Uspila sam ga prosvercati jer nas je bilo samo troje u busu i bila je nocna voznja. Phew! Dobro je proslo.

Nakon toga opet par godina suse u pasosu, pa onda - ...

Deset
 - Belgija, Brisel. 


Cetiri fantasticna dana u Briselu. Europski drzavotvorci su mi platili put i smjestaj, fala jin. :)  Srela se sa svojom starom prijateljicom iz Livno dana. :)  To je bilo prvi put da smo se srele od 1998-e. Ah... :)

I, jedanaest. 
Berlin. 
Rodjo se zenio, pa je bila fantasticna prilika da se ode vidjeti Berlincek. I vidio se. Hvala ti Antone :) 

Ovo je tata na slici. 

Covjek prvi put u zivotu sjeo u avion u sedamdesetoj! I super je proslo :) Do tamo. A kad smo se vratili bolovao je pet dana, hehehe, jadnicak. Nije htio slusati savjete iskusne putnice, pa se najeo kobasica pred put. 

I – to je to.

Od 1996. do 2013. 

Vec par godina nisam nigdje zaprasila... vec me svrbe tabani...

I zato, kad me starost bude pitala gdje mi je bio pasos, poslacu joj link na ovaj blog. Pa nek' vidi sama.

Putujte, dragi moji. Ako ne mozete zapravo, a onda barem u mislima…knjigama...internetom...mojim blogom?  ;)

Vasa,
M.