Stranice

srijeda, 26. kolovoza 2015.

Je, vidila sam tvoju poruku, ali ne očekuj da ti odma' odgovorim.


Na ovaj tekst sam naletjela danas i morala sam ga prevesti i proslijediti jer je to ono što ja svojim prijateljima pokušavam objasniti već duže vrijeme... 



Pa kaže: 


Već sam puno pisao o našoj kulturi opsjednutosti mobilnim uređajima i o načinu na koji transformiraju ljudsku interakciju. Danas želim pisati o pretjeranim očekivanjima koja smo postavili jedni drugima zbog trenutnog odgovora, a i o negativnim posljedicama koje stoje iza ovog načina razmišljanja.

Svatko od nas nosi mobilni uređaj sa sobom po cijeli dan. Mobilni telefoni se sve više pretvaraju iz korisne spravice u produžetak našeg osobnog identiteta. Kada nekome pošaljemo poruku znamo bez sumnje da je druga osoba osjetila ili čula svoj telefon i dobila poruku, ali nažalost to ne znači uvijek da imaju vremena i da odgovore na njega.

U našem svijetu instant komunikacija i zadovoljstva, počinjemo jedni od drugih očekivati i previše kada se radi o pravodobnom odgovoru na poruku bez mogućnosti zakašnjenja. Naši uređaji podupiru ta očekivanja sa porukama kao što su "pročitano" ili označavanjem poruke kao "viđeno". Pa ipak, te značajke znaju biti i korisne u određenim situacijama u kojima odgovor nije zajamčen. Na primjer, ako nekome dam do znanja da sam primio njihov email i vidim da su tu poruku "vidjeli",  ja onda ne ocekujem odgovor. To je dvosjekli mač koji mijenja način na koji komuniciramo.

Mnogi od nas osjećaju da imaju pravo dobiti brz odgovor od osobe sa kojom komuniciraju, ali u stvarnosti postoji dosta valjanih razloga zbog kojih ta osoba nije u mogućnosti odgovoriti. Pisanje porukica u vožnji je veliki problem u našem hiper-digitalnom svijetu i nažalost mislim da su ta neutemeljena očekivanja veliki razlog da se mnogi ljudi osjećaju primorani da pišu tijekom vožnje.
Kada ne dobijemo neposredan odgovor od nekoga mi naginjemo emocionalnoj reakciji koja nas ostavlja ispunjenima neprijateljstvom prema drugoj osobi. Čini nam se kao da nas ta osoba namjerno ignorira i ne uzimamo u obzir da oni možda imaju i neke druge važne stvari u svom životu kojima u tom trenutku moraju posvetiti pažnju. Prilično sebično razmišljanje od nas.

Povijesno gledano,  kada smo htjeli komunicirati s drugom osobom poslali bi im fizički pismo ne očekujući odgovor na duže vrijeme. Još od izuma telefona i e-maila općenito smo očekivali odgovor u roku od nekoliko dana, a ne nekoliko sekundi.

Danas  nam se događa opasan kulturni pomak prema razmišljanju gdje svi ili većina očekuju trenutnu reakciju.
Veliku većinu svog radnog dana ja provodim na svom mobilnom uređaju. Upravljam korisničkim računima, odgovaram na e-mailove, čitam knjige na Kindleu, pa čak i pišem nacrte postova poput ovih na svoj iPhone. Ponekad kada mi netko pošalje poruku na mobitel ili Facebook, nalazim se usred nečeg važnog i ne mogu si priuštiti da me netko ometa. Drugi puta vozim, u teretani sam, na sastanku, kuham, ili sam u posjetu obitelji.

Samo zato što kod sebe imam mobitel ne znači da sam slobodan razgovarati upravo u tom trenutku.
Nisam nepristojan namjerno. Ono što radim jeste da živim svoj svakodnevni život i fokusiram se na stvari koje su malo važnije od najnovijih video uradaka ili slika s macama na internetu, kao što je npr. gledanje u cestu ispred sebe. Kada netko ne odgovori odmah na vašu poruku, nemojte to uzeti u k srcu. Napisao sam nekoliko dobrih razloga za ne odgovaranje, ali prava je istina da je popis je beskrajan za svakog od nas.

Ako vas netko stvarno treba, nazvati će vas. I to je to.
Ništa nije od toliko presudne važnosti da bi se drugoga trebalo odvratiti od rada, vremena koje provodi s obitelji ili pažnje pri vožnji. Kada je riječ o komunikaciji  mobilnim uređajima, našoj kulturi je potreban poziv za buđenje. Onda će možda manje ljudi biti sklono pisanju porukica tijekom vožnje ili se osjećati uvrijeđeno kada ne dobiju odgovor u roku od tri sekunde.



Prijevod: M.T. 

nedjelja, 23. kolovoza 2015.

LIPE LI SU MLADE KAŠTELANKE...

Lipe li su mlade Kaštelanke
koje nose, rojena, na kaiš opanke.
Kolika je njijova lipota,
Da se dive, rojena, trogirska gospoda.
(nastavak na dnu) 


DISCLAIMER!
UPOZORENJE!
Za razliku od mojih prethodnih postova, ovaj je umjereno humorističan i obrađuje jako osjetljivu temu. Ako ste vjerni član HDZ-a ili svaku nedjelju idete na misu, ne preporučujem ga čitati. Sve ostalo je na vašu vlastitu odgovornost.


I tako pričam sa svojom prijom danas, kad ona spomenu:
- Jesi primijetila ove cure danas, kako se ružno ponašaju i bezobrazne su prema ženskima u našim godinama?

Malo me je zateka taj njen komentar, ali mi je odmah bilo jasno o čemu priča. Doduše, ona živi u Kanadi, a ja u Hrvatskoj, ali mislim da je govorila o svojim iskustvima dok boravi ovde priko lita.

Nas dvi smo, po mome mišljenju, ženske u najboljim godinama. Životne priče su nam se spojile u Livnu dok smo radile za međunarodnjake, ali onda je njen scenarij krenuo puno drugačijim tokom nego moj. Ona je udata već više od deset godina I ima kćer skoro tinejdžericu, a ja letim solo I tražim svoju sreću.

Po mišljenju moje prije, kojemu se ja ratoborno protivim, naša generacija već ‘zalazi u neke godine’.  
Ja sam vam od onih osoba koje smatraju da je čovik (ili žena) star onoliko koliko mu je duh star. Oću reć, ako ste veseli i s optimizmom gledate na život, ne možete biti stari. A ako ste čangrizavi i sve vam smeta, onda yes, vi ‘zalazite u neke godine”. I oko toga se nas dvi uvik pokoškamo.

Ali ova njena observacija je bila na mjestu. Ili što bi Ameri rekli „spot on“. A vjerojatno i Kanađani. I Australci. I Indijci i sve engleske kolonije. Ok, dosta toga…

Podsjetio me taj njen komentar na epizodu od prije par godina. Sjedila sam u jednom kvartovskom kafiću i konobarica je bila mlada cura, negdje 20-ak godina. Pošto je bilo vruće i dosadno ljetno popodne, nije nas tu bilo puno. Spomenuta konobarica, njenih par prija (njeno godište) i ja. Možda i lokalni kroner, al on nije bitan za ovu priču.

Mislim da se priča vrtila oko šminke i izlazaka i tako nekih laganih tema. Ja sam sjedila za svojim stolom, pila svoju kavicu i listala dnevne novine, a za stolom do mene prije od konobarice. Ne sjećam se sad više točno detalja, ali mislim da sam u svemu tome i ja bacila neki komentar oko šminke i tako to, ništa strašno, tek tako da se nešto kaže.

Međutim, ono što je slijedilo me je toliko iznenadilo da mislim da sam jednostavno ostala bez riječi. A meni se to rijetko događa, osim ako to ne radim namjerno. Što često radim.

Jedna od cura je na moj komentar uzvratila:
- Šta se ti mišaš, tebe je ionako vrime prigazilo!

Ili nešto u tom stilu. Uglavnom ružno, neočekivano i toliko neprijateljski i iznenada da mislim da je čudo što se nisam privrnila sa stolice.

Ha!????

Ne znam jesam li uspila toj curi išta uzvratit, ali mislim da nisam. Mislim da sam samo uzela svoju kavu i primistila se na udaljeniji stol. Kraj toliko otrova jednostavno nije zdravo sidit.

Dakle, pitam ja vas, odakle toliko otrova u jednoj mladoj i iskreno rečeno, lipoj curi.  ???

Moja prija iz Kanade misli da je danas cijela ta generacija takva, ali ja odbijam u tome sudjelovati. Nije istina. Nedavno sam imala priliku družiti se sa isto tako jednom curom od dvadesetak godina, također je konobarila (ali ovaj put u drugom kafiću) i priča je bila dijametralno suprotna. Na prvu smo se razumile i to se nastavilo cilo vrime njenog rada tu, što je trajalo otprilike mjesec dana.

Tako da ja smatram da je stvar malo složenija nego da idemo generalizirati po generacijama. Mislim da je to uvelike stvar kućnog odgoja kao prvo, a kao drugo same te osobe i njenog karaktera. Bez obzira imala ona dvadeset, četrdeset ili osamdeset godina. Ali nažalost, stvar je i društva u kojem se dotična osoba odgaja. A evo šta naše društvo ‘uzgaja”….

Ja volim pričati sa svima. Koji su pametni i ljubazni. Nekad čak ne moraju biti ni to, ali su onda vjerojatno jako interesantni i kriju svoju pravu prirodu ispod ljušture grubosti. Jer su vjerojatno bili povrijeđeni i misle da se tako štite od nekih budućih razočarenja.

Priznajem, ni mene nije uvijek lako pročitati. I ja sam proživila štošta i naučila se zaštititi. Ali se barem uvijek trudim biti ljubazna. Ne napadam ako me ne diraju. A ako me dirnu onda se u sekundi pretvaram u nindžu. Skoro pa doslovno. Oni koji ovo čitaju, a ne poznaju me dobro, neka imaju na umu da sam radila i za policiju i za vojsku. Između ostalog. To što izgledam kao krhka manekenka ;)  neka vas ne zavara. Imam ja svojih oružja.

Uglavnom, cijela ta tema oko generacijske netrpeljivosti ti žena, u mom životu do sada je rezervirana samo za područje Kaštela. Ne sjećam se da sam igdje u svijetu (tamo di sam živila, jel) doživila išta slično. Pa zašto onda ovde, pitam se.  Jel vi znate?

Zar je moguće da se neke naše cure, pa makar mlade i lijepe, osjećaju ugroženo od njihovih starijih sugrađanki? Jesu li im kod kuće rekli „Ako se ne udaš do nekih godina, vrime će te prigazit“?  I pod tim pritiskom, one bjesomučno traže za koga da se prikače, da ih ne bi ‘vrime prigazilo”.
Ako mene pitate, to je jadan način za odgajanje cura. I vodi samo u neprilike.

Nekad mi ljudi idu prigovorit šta se još nisam udala, ali na obrnuti, pasivno-agresivni način. To su uglavnom ljudi koji me ne poznaju i u prolazu su, ali se smatraju pozvanim da komentiraju moj životni stil. Kao npr. nekidan. Kaže čovjek “Ma, ti si lipo pametna. Štaš se udavat. To su samo problemi. Ovako ti je lipo, nikome ne odgovaraš, slobodna si.

- Je.  – reko’ ja. – Ima to svojih prednosti. Ali I mana. Ka I SVE DRUGO.

I tu je se mora sa mnom složit i tema je fala bogu bila brzo gotova. Do idućeg puta i idućeg slučajnog prolaznika. Ili iduće lipe cure koja će smatrat da sam joj konkurencija i da nije fer u ovom bazenu poželjnih kaštelanskih neženja da i ja imam pravo na izbor. Ah, bože.

Ne znam. Ja to sebi ne znam drugačije objasniti. Ali nemojte misliti da je to mali problem. Iz istog razloga, samo malo bolje zamaskirano, zgadilo mi se jedno društvance s kojim sam se družila skoro dvije godine. Ja sam žena i znam prepoznati djelo žene koja je izmanipulirala ‘svog’ muškarca. I iz čijih su usta izašle riječi koje ni on sam ne zna objasniti. Ali šteta je napravljena, a kao što znamo, život ne prestaje, nego se vrti u krug. Neki će reći “Bog sve vidi”, a ja ću reći “Karma is a bitch”.

A svim onim curama, ili ženama, koje se osjećaju ugroženo od mene, ili bilo koje moje vršnjakinje,  želim poručiti ovo: Poradite na sebi i svom duhovnom odnosu sa samima sobom. Lijepe ste, vrijedne, bog vas voli upravo takvima kakve jeste i ne dajte da vas itko uvjeri da ste manje vrijedne od bilo koga drugoga. Život će proći, ali vaše vrime neće nikad. Ne dajte da vas plaše sa kojekakvim glupostima i izjavama. Ni roditelji, ni rodbina, ni dobronamjerni prijatelji. Život za ženu POSTOJI, čak iako se nije udala do dvedeset i pete. Ili četrdesete. Ili ikad.

Ako ne vjerujete, pogledajte u mene. A ako ne znate kako u to povjerovati, dođite u moj kvartovski na kavu, pokazaću vam. J

Vaša M.

(nastavak pisme s početka)

 ...Sjaju im se britve i panciri
Da se čude, rojena, spli’ski kanceliri
I ostala sva spli’ska gospoda,
Videć zlato, rojena, bogatoga roda. 

To je njima rad i štednja dala
A priroda rojenu lipost darovala.
Tako piva od Bijaća vila
Kad je nekoć tamo u Bijaćin bila…