Stranice

petak, 13. ožujka 2015.

Susreti trece vrste...

Dobar dan svima!

koji ste me citali prije nekoliko godina, a i onima koji ce mozda ubuduce.
Najprije da vam svima kazem da necu pisati ć, č i ž jer mi je tako lakse i brze.
Vjerujem da cete se snaci i bez kvacica.
I isto tako necu pisati ne cu i ce te, jer mi je to glupo. A tvorci novih hrvatskih pravopisa mogu da mi pusu ako im to smeta.

Osim toga, imam i jos jedno upozorenje za sve neljubitelje engleskog jezika i ljubitelje cistog hrvatskog jezika. Ako vam bude zasmetala moja englestina imate dva izbora:
prvi - otidjite u miru
drugi - google prevoditelj. Naucite nesto.

E, sad kad smo to rijesili da vidimo zasto danas pisem....

Danas, dakle, pisem, zato sto sam se upravo vratila sa Sajma poslova u Splitu.
Nekidan sam dobila poruku od Hrvatskog zavoda za zaposljavanje, ispostava Malo Selo Uz More, da se pojavim na recenom sajmu. I ponesem svoje cevee.

Ucinih sto mi je nalozeno, doduse malo nevoljko jer sam morala uzicati od staroga 50 kn za gorivo, nasto je on poceo svakodnevnu jadikovku da para nema i tako to, al mi je na kraju ipak udijelio tu donaciju. Dok je on jos uvijek recitirao, ja sam vec bila s druge strane vrata i klapala potpeticama svojih cizmica niz skaline.

Sajam se odrzavao na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Lijepa zgrada. U posljednjih nekoliko godina sam imala priliku posjetiti je par puta i mogu reci da mi se svidja. Onako, iz prve. Cak mislim da bih se jednog dana mogla vratiti i tamo odraditi jos jedan stupanj svojega ionako visokog obrazovanja. Pa sta, ako sam prekvalificirana ovako, sto da ne i jos malo vise. Razlike ne bi bilo nikakve, a ja bih mozda provela neko vrijeme prisjecajuci se boljih vremena sjedenja u studentskim klupama i razvaljivanja ispita. A mozda bi i tu razvalila koji.

Sreca je bila da sam parking uspjela pronaci relativno blizu faksu, tako da sam se zadovoljna uputila uz njihove skaline. Dok sam se tako uspinjala, u glavi su mi odzvanjale misli "Dekanova nagrada, Rektorova nagrada, Dekanova nagrada, Rektorova nagrada...". Pitala sam se zasto to u Hrvatskoj nikome nista ne znaci. Osim meni.

Moj plan je bio jednostavan. Prvo pronaci zvake. Onda obilaziti standove.
Zvake zato sto sam za rucak spremila super oslic sa maslinovim uljem i bijelim lukom. A pola sata jednostavno nije dovoljno da ti miomirisi ispare.
U maglovitom sjecanju od mojeg proslog posjeta tom faksu mi je ostalo da tu ima neka trafika i da bi se tu mogle naci i zvake. Avaj, trafike vise nema. A kad sam isla upitati jednu studenticu gdje bih mogla naci zvake ispalo je da ona ne govori hrvatski. Poljakinja, cura na Erasmus programu razmjene studenata. Bas me je obradovala. Oni koji me znaju znati ce da obozavam sve strance u Splitu.

I onda ja nju fino na engleskom pitam da jel imaju zvake tu negdi, a ona me zbunjena, uputi u menzu. Nije ih bilo ni u menzi tako da mi je ostalo da se nadam da ce se mozda ukazati na nekom od standova. A dotad, zacepi, smjeskaj se i izbjegavaj konverzaciju. Pravi se da si mutava i da samo gledas. Ko i u kineskom ducanu.

Moje prognoze su se pokazale tocnima. Na najudaljenijem standu, u dnu hodnika, stajala je pletena kosarica puna bombona. Yeeeey! Nisu zvake, ali ce svakako posluziti. Zgrabim jedan KiKi i objasnim curama na standu razlog svoje radosti. One se nasmijese, iako naravno, malo zbunjene, ali sta cu, do sada sam se vec pomirila s time da imam takav utjecaj na ljude. Nekad ga cak koristim kao svoju prednost. Statistika uspjeha te taktike je 50:50.

Posto su cure bile dosta mlade, a samim time i neiskusne dozvoljavam si misliti, na kraju sam ih ipak uspjela osvojiti svojim sarmom, pa mi je jedna rekla da sam joj bas simpaticna. Sve pet, ali njihov stand i firma koju su predstavljale nisu bili moja 'ciljana publika', tako da sam odleprsala dalje, duboko se zahvaljujuci na bombonima. Dale su mi i jedan 'za puta'.



Posto je ovo moj vec treci sajam poslova u SD zupaniji, sad sam vec iskusna Sajam-posvudusa.  I kao takva, ne dam se vise zavarati. Ponijela sam samo sest cevea - tri na hrvatskom i tri na engleskom jeziku. Ne dajem vise svoje cijenjene informacije bilo kome. Samo 'dostojni' moguci buduci poslodavci ce dobiti te vrijedne primjerke hrvatske knjizevnosti nezaposlenih osoba u Republici Hrvatskoj.

Dok sam tako setuckala hodnikom sa standovima, guzva je bila prilicno velika. Izmedju tone Nezaposlenih, primijetila sam i nekoliko Zaposlenih osoba. Ok, tu ne ubrajam ove 'prodavace' sa standova. Ovi Zaposleni su imali neku drugu vrstu aure. Ovo su bili Zaposleni u Drzavnim Sluzbama, tocnije receno, u Ministarstvu. I precjednik je bio tu. Kaze jedan frend na kojeg sam naletjela "Pa nije predsjednik, on je ministar", al ja reko "Ma sve je to isto".

I taman sto sam tu recenicu dovrsila, kad netko me ramenom o rame. Misleci da smetam da prodje, ja se pomaknem, al' covjek stade i pogleda me ravno u oci. Skoro sam se prepala!  Ma nisam, salim se :) Pa znate da mene moze prepasti jedino moj prijatelj Denis kad me u hodniku zaskoci i zaglumi vampira. Al onda ja tako vrisnem da prepadnem cijeli kat radnog kolektiva. Bivseg. Oni o kojima pricam, znati ce koji su.

Dakle, tko je bio? Glavom i bradom - precjednik. 



Ok, ok, ministar.
I pita mene lijepo covjek koji posao trazim i koja je moja struka. A ja ispalim onako na brzinu, ni manje ni vise nego - istinu. A toliko sam se pripremala da smanjim kvalifikacije barem ovako, u rijecima, kad vec ne mogu na papiru. Bemti "prekvalificiranost".

-  Aaa, tesko sa tom strukom do posla sada...
- (Duh!) pomislim si, al sam se pristojno uspjela suzdrzati.
- ...mozda jedino u nekoj multinacionalnoj kompaniji...
- A mozda i u Ministarstvu, reko ja i samo sto mu nisam namigla, onako zavjerenicki, kao da ce on odmah skuziti da stvarno, totalno sam u pravu i pitat ce me ceve odmah tu na mjestu. I za tjedan dana meni ce stici poziv od Ministarstva za eto taman upraznjeno radno mjesto, koje eto taman nekim cudom za mene pase.

Uglavnom, nakon toga je rekao nesto o taman evo ovim novim projektima koji se bas danas promoviraju, i ja sam eto taman na pravom mjestu.
A ja sam se lijepo smjeskala, kimajuci glavom, jer ipak, nikad ne znas, ipak je to precjednik. Ok, ok....




Sa sajma sam izasla kakva sam i dosla. Lijepa, pametna i nezaposlena.

Hajd' sta ima veze. Idem sad lijepo na kavicu u Prime 3, da sredim dojmove. Ipak sam imala 'sudar trece vrste' sa JVO (Jako Vaznom Osobnoscu). Mozda su me o tome obavijestavali oni moji nedavni snovi sa Obamom. A mozda i nisu. Jer u snu mi je B. Obama davao putovnicu i nesto love za 'da se nadje'.

U svakom slucaju, nije to sad bitno. Dan je bio lijep, a svaki susret sa precjednikom, pa makar i u snovima,  je dobar znak.

Ok, ok.... :)

dodatak 20.03.2015.

a evo sad vidim i ovo... 
Sa Zavoda obavještavaju da nezaposlene osobe imaju besplatan prijevoz linijama javnog gradskog prijevoza koje prometuju do Ekonomskog fakulteta uz predočenje pozivnice koju mogu preuzeti u prostorijama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Bihaćka 2c, Split. ( preuzeto sa:  http://split.com.hr/novosti/vijesti/8-sajam-poslova-splitsko-dalmatinske-zupanije)
Zasto me moja savjetnica sa HZZ-a, koja mi je poslala obavijest na mobitel, nije obavijestila i o ovome?  

dodatak 23.03.2015

i odgovor stize i na ovo gore pitanje... zato sto samo grad Split pokriva troskove svojim nezaposlenima, grad Kastela - mosh se slikat!



(Fotografije preuzete sa stranica Slobodne Dalmacije)


Kako ostaviti komentar

3 komentara:

  1. sve se meni čini da ti Merry mo'š sanjat i dalje... ali ako Obama opet naleti, dr'ž ga i ne puštaj ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. Odlično, baš mi se sviđa iako si linčina za stavit kvačice na slova.

    OdgovoriIzbriši

Hvala na komentaru! Dodjite opet :)